U mračnom razdoblju poratne Jugoslavije, kada su satire i šale mogle postati smrtonosno ozbiljna stvar, priča Ženi Lebl izdvaja se kao potresno svjedočanstvo o cijeni slobode govora. Sa samo 22 godine, ova mlada novinarka židovskog porijekla postala je žrtva brutalnog represivnog aparata – zatočena, mučena i ponižavana, samo zbog jednog vica.
Radilo se o šali koju joj je ispričao kolega, a koju je ona nepromišljeno prepričala: Jugoslavija je navodno pobijedila na međunarodnom cvjećarskom natjecanju jer je “uzgojila ljubičicu tešku 100 kilograma” – aluzija na “Ljubičicu bijelu”, nadimak za Josipa Broza Tita. U vremenu kada se svaka riječ protiv vlasti tumačila kao čin izdaje, ovaj bezazleni vic bio je dovoljan razlog da dvojica agenata zloglasne UDB-e pokucaju na njezina vrata.
Bez suđenja i prava na obranu, Ženi Lebl najprije završava u zloglasnoj Glavnjači, zatim u logoru Ramski rit, potom u zatvorima Zabela i Grgur, da bi na kraju bila deportirana na najgore moguće mjesto – Goli otok. Tamo je provela gotovo tri godine, od travnja 1949. do studenog 1951. godine. Mlada žena, koja je preživjela rat i Holokaust, sada je bila zatočena od vlastite zemlje zbog – šale.
Goli otok bio je simbol Titove represije, logor za “informbiroovce”, ali i svakoga tko se usudio misliti ili govoriti drugačije. Ženi Lebl je ondje proživjela poniženja, prisilni rad, ispiranje mozga i svakodnevno psihičko zlostavljanje. Kasnije je u svojim knjigama i intervjuima hrabro govorila o tim iskustvima, postavši jedna od rijetkih žena koje su javno progovorile o Golom otoku.
Njezin slučaj ostaje simbol mračnog vremena kada je vic mogao značiti robiju, a sloboda mišljenja bila luksuz koji se plaćao najvišom cijenom.
Danas, desetljećima kasnije, priča Ženi Lebl podsjeća nas koliko su krhke slobode ako ih ne čuvamo – i koliko je važno sjećati se onih koji su zbog riječi – stradali.
