Danas će se u Zagrebu, pred očima javnosti i pod budnim okom medija, paralelno ukazati dvije Hrvatske. Ne kao metafora, nego doslovno – na ulicama, u mimohodu i prosvjedu, u pjesmi i u vici, u molitvi i u dimu baklji.
S jedne strane, tu je ona Hrvatska koju se često etiketira kao “nazadnu”. Obitelji s djecom, mladi s gitarama, stariji s krunicama. Hodaju, pjevaju, mole. Slave život, bez da ga ikome oduzimaju. Guraju dječja kolica, ne pale kontejnere. Govore o ljubavi, a ne o mržnji. Njihova “ideologija”, ako je tako moramo zvati, temelji se na uvjerenju da svaki život ima vrijednost – od začetka do prirodne smrti.
S druge strane, okuplja se ona druga Hrvatska – “napredna”. Piromani koji, umjesto argumenata, često donose performanse s granicom bizarnog. Bubnjevi, povici, dima koliko hoćeš. Paljenje drva, kostimi smrti, i obavezni transparenti koji optužuju druge za fašizam dok istovremeno zazivaju cenzuru i gaženje tuđeg prava na mišljenje.
Naravno, obje strane tvrde da se bore za slobodu. Samo što jedna slobodu vidi u pravu nerođenih na život, a druga u “pravu žene” da taj život prekine. Jedna slavi tišinu djetetova smijeha, druga buku ideološke pobune.
Zanimljivo je, i pomalo tragično, da se upravo oni koji traže “inkluzivnost” i “toleranciju” najčešće ne mogu pomiriti s postojanjem onih koji misle drugačije. Tko ne dijeli njihov pogled na svijet, za njih ne pripada svijetu.
Zato svima “nazadnima” koji će danas hodati Zagrebom – s osmijehom, molitvom i pjesmom – želim blagoslovljen dan. A “naprednima”, koji će skakati oko dima i bubnjati u prazno, želim ono što bi možda i sami prepoznali da im nije toliko mrska riječ “terapija”.
Jer, kako kaže ona stara: kad istina postane govor mržnje, društvo je ozbiljno bolesno.
crodex.net
