Europa više nije demokracija. Postala je korporativno-sigurnosna diktatura koja koristi tajne službe i sudove za obračun s političkim protivnicima, dok korumpirani mediji, financirani iz iste centrale, prekrivaju zločine floskulama o „borbi protiv ekstremizma“. A europski narod? Još šuti, ali samo do trenutka dok ne pukne.
Kad tajne službe krenu krojiti izborne rezultate, granica između demokracije i diktature opasno se briše. Najnovija odluka njemačkog Ureda za zaštitu ustava (BfV) da Alternativu za Njemačku (AfD) proglasi „prijetnjom demokraciji“ neodoljivo podsjeća na scenarij koji smo već vidjeli — i u Bruxellesu, i u Washingtonu.
Jer, kada obavještajne službe počnu odlučivati tko smije, a tko ne smije politički rasti, tada ni teroristički napadi, ni nasilje na ulicama više nisu prioritet. Službe koje nisu bile u stanju spriječiti niz napada po Europi sada se „proslavljaju“ time što otvoreno ulaze u politički ring — naravno, uvijek protiv „neprihvatljivih“ desnih opcija.
Da je ovakva praksa viđena samo u Njemačkoj, možda bi se još mogla tretirati kao iznimka. No, u zadnjih godinu dana vidjeli smo kako se pravosudni i sigurnosni aparat uključio u izbore u Slovačkoj, Rumunjskoj i Francuskoj, a isti obrasci sve su prisutniji i u Bruxellesu, gdje se opozicija EU mainstreamu automatski etiketira kao ekstremizam.
Ovo je isti mehanizam kakav smo gledali u SAD-u — gdje je FBI politički progonio Donalda Trumpa i republikanske protivnike režima, dok su mediji, Big Tech i establishment zatvarali oči. Bruxelles, očito, ništa nije naučio. Uvjereni da kontrolom medija i etiketanjem oporbe mogu nastaviti s tiranijom, europski moćnici guraju Uniju sve dublje u polje političke represije, a sve to pod maskom „borbe protiv ekstremizma“.
U Njemačkoj, AfD-u se formalno zamjera povezanost s radikalnim skupinama. No, svaki imalo upućen promatrač zna da ovakve optužbe padaju upravo onda kada stranka počne ozbiljno prijetiti pozicijama moći. AfD bilježi rast, posebno na istoku zemlje, a to Berlin i Bruxelles doživljavaju kao neposrednu prijetnju svom monopolu.
Pritom, mediji — od Berlina do Zagreba — šutke prolaze pokraj činjenice da se tajne službe sada otvoreno koriste kao izborno oružje. Dvostruki standardi više nisu ni prikriveni: kada ljevica vodi tajne razgovore s radikalnim skupinama, to se zove „inkluzivna politika“. Kada desnica jača, to je „prijetnja demokraciji“.
Europski birači ovo vide — i pamte. Pitanje je ne hoće li eksplodirati otpor protiv ove nove političko-medijsko-sigurnosne hobotnice, već kada i gdje će prvi puknuti. Njemačka? Francuska?
I dok AfD i slične opcije i dalje jačaju, establišment po starom receptu koristi najgore metode iz totalitarnog arsenala: tajne službe, pravosudne hajke i kontrolu medija.
Europa je, nažalost, svakim danom sve bliže političkoj klimi koju smo nekoć zvali — diktaturom.
