Umjetnik od velikog značaja za Republiku Hrvatsku, Milan – ne Milutin, rekla je Ivana, nesvjesna da se poigrava s onom „nogometaš, ne mafijaš“, ovih je dana učinio nešto dobro za Hrvatsku. Skrenuo je pozornost javnosti na bolesnu granu državnog aparata, doduše, i on sjedi na njoj. Ne samo on, njih 1388. piše Luka Šarić za Narod.hr
Toliko je važnih “samostalnih” umjetnika na ovom popisu, toliko su zaokupljeni s obogaćivanjem hrvatske kulture, toliko izgaraju za voljenu im domovinu da im je Ministarstvo moralo osnovati posebnu državnu instituciju, koja potom saziva povjerenstva koja održavaju sjednice, pa se moraju isplatiti honorari, da ne govorimo o zaposlenicima nove ustanove, bez koje je društvo funkcioniralo i ranije, nekim čudom…
Postoji li racionalno objašnjenje zašto 1388 „multimedijalnih umjetnika“, slikara, kipara, gitarista, pop glazbenika, pjevača, glumaca, kostimografa, montažera (ne PVC stolarije), dramaturga, arhitekta i ostalih moraju imati zdravstveno i mirovinsko osiguranje na račun poreznih obveznika? Pogotovo ako uzmemo u obzir da ima i onih koji nisu na tom popisu i još uvijek nisu umrli od gladi. Budimo iskreni, ovdje se ne radi o potpori kulturi niti spašavanju nečije egzistencije, ovdje je riječ jedino o – privilegijama. Nešto slično kao i kod Zaklade Kultura nova. Umjetnici su lobirali kod države da im dadne novac i ona je popustila. Toliko je jednostavno.
…
Na popisu “samostalnih” umjetnika prosječan čovjek može prepoznati tek pedesetak do stotinu imena, od njih više od tisuću. A te koje prepoznajemo, zarađuju velik novac. Inače, bismo li znali tko su? Čelni ljudi HZSU-a bili su svjesni te činjenice i ranije, nisu im trebali mediji niti uhićenje Kekina da shvate kako država plaća doprinose ljudima s vilama u Istri i zaradama u visini jedne prosječne godišnje plaće u samo jednoj večeri. I oni zaslužuju osudu što nisu pokrenuli postupak da se Kekin skine s popisa. Ne samo Kekin, i Tomislav Bralić i Boris Novković i Goran Navojec i Vanna… pa i Marko Perković Thompson, kada bi bio na popisu.
HSZU je doista savršen primjer jedne suvišne institucije, svojevrstan kriminal prema hrvatskom čovjeku i radniku.
Posebno i vrlo važno pitanje je sama umjetnost koju mnogi „samostalni umjetnici“ nude narodu koji ih je tobože dužan uzdržavati. Čast iznimkama! Pogledajmo zagrebačku kulturnu scenu, posebice ovu „udrugarsku“. Ovdje nema gotovo ničega vrijednog javnog financiranja, no Tomašević im svejedno daje velik novac.
Primjerice, na popisu HZSU-a je Selma Banich, LGBT performerica koja se miluje s drugaricom i kockama na Trgu bana Jelačića. Vrišti za Gazu i ženska prava, blokira ulaz u zgrade, savija gnijezda (doslovno), „intervenira u prostoru“, organizira „Balkan“ i kojekakve budalaštine. Ona je i aktivistica, a novac očekuje samo na temelju toga što – šokira javnost, što može napraviti i, primjerice, alkoholizirani prolaznik. Preostaje joj samo da se gola prošeće Trgom, poput onog perverznjaka Gotovca. Pardon, „samostalnog umjetnika“ i „performera“.
Gol se Trgom prošetao i homoseksualac Bruno Isaković prije tri godine, inspiriran Gotovcem. Za one neupućene u zagrebačku „kulturnu“ scenu, to je onaj čiju udrugu Tomašević pomaže s 235 000 eura. Toliko biznis dobro ide da je osnovao i svoju udrugicu i opet dobio novac od zagrebačke vlasti. Kako je dobro biti samostalan umjetnik!
Umjetnost je odraz društva u kojem živimo. Društvo u kojem je Mile Kekin zadužio državu i hrvatsku kulturu nije zdravo društvo. Za početak, on uopće nije naš! Koliko puta trebamo poslušati tu njegovu pjesmu prije nego što mu prestanemo plaćati doprinose, prodavati zemljišta ispod cijene, osiguravati povlašteni parking…?
Cijeli članak pročitajte na narod.hr.
