Kako vidim, svi se nekako prilagođavaju novoj geopolitičkoj stvarnosti koju diktira Trump.
Europa se priprema na samostalni rat protiv Rusije, Zelenski se okreće Europi, Plenković čeka telefax iz Brisela…
Kod nas je posebno zanimljivo. Dodik je konačno izveo praktični insititucionalni udar na BiH. Malo još uštimava orkestar ali trudi se, bori se… sastanci svaki dan, prilagodba okolnostima. Vrlo je agilan.
Bošnjačka politika se još trijezni od najluđeg dočeka Dana nezavisnosti. Ove godine su ga proslavili s još bizarnijim voznim parkom nego prošle godine. Kao lider proslave nametnuo se Nihad Aličković koji je uspostavio nova pravila proslave – isključivo ljiljani!
Ok, ništa se nije dogodilo zanesenjaku sa zastavom BiH ali očigledno je da Bošnjaci u potpunosti žive drugačiju BiH od one Dodikove.
Njihova BiH je ona iz 1992. a Dodik gradi neku novu.
Obje strane jednakom brzinom i suprotnim smjerom udaljavaju se od moguće BiH. Ali ona odavno nikog ne zanima pa je gadljivo slušati hrvatske političare kako se kunu u takvu BiH – jer njih ne zanima nikakva BiH.
S obzirom na svu monotoniju i plastičnost hrvatske i srpske politike u/prema BiH, zadržao bih se na onoj istinski kompleksnoj i vrijednoj divljenja – bošnjačkoj politici.
Kao jedina uistinu pluralna komponenta BiH, Bošnjaci na svakoj političkoj temi pokazuju zavidnu raznolikost pristupa.
Dobar primjer je Aličkovićeva proslava Dana nezavisnosti koja dijametralno odudara od nominalne mainstream političke proslave.
Druga, daleko zanimljivija različitost oslikava se u govorima dva bošnjačka člana Predsjedništva na istom događaju. Dok je Denis Bećirović dosadno reciklirao priču koju slušamo od 2000. Komšić je bio daleko konkretniji i aktualniji.
Za razliku od Bećirovića koji nije rekao ništa osim što je molećivo tražio od nekakve međunarodne zajednice da kazni Dodika, Komšić je rekao upravo suprotno: nema više “međunarodne zajednice. Sami smo.”
I eto ga. Sve je rekao.
Komšić je sada u jedinstvenoj prilici u kojoj se nađe svaki šezdesetogodišnjak – može uživo gledati rezultate svog životnog rada.
On koji se čitav život borio za “Bosnu” mora gledati kako Bosna, nejaka, gleda kroz prozor tko će joj pomoći protiv Dodika.
Ali nema više nikog.
Komšić, u stilu prosječnog člana SDA, priziva “patriote” i Oružane snage. Ali kao vrhovni zapovjednik istih vrlo dobro zna da im treba oko šest mjeseci pripreme samo da izađu iz kasarni.
I to jedna trećina koja bi poslušala Bećirovića.
Međunarodna zajednica, kojoj više ni Komšić ne vjeruje, otvoreno je rekla “snađite se sami”. Nesretni Klix dao je vrhunski značaj suhoparnom priopćenju nepoznatog službenika State Departmenta da “stoje uz BiH” i čestitaju “Dan nezavisnosti Željki Cvijanović”.
I to je sve što Međunarodna zajednica sada može.
Zato sada svi pristojno čekamo da se Dodiku poslože kockice i odradi što je naumio. A to svakako nije “smirivanje” na koje ga njegov pajdo poziva. Jer pajdo više nema nikakvu težinu.
Tvrtko Milović
crodex.net
