Aktualna zagrebačka vlast svoju je vladavinu inicijalno gradila pod sloganom “Zagreb je naš”. Njihove tadašnje mantre trebali smo shvatiti ozbiljno, jer strukture pod kojima su stasali, djelovali i na koncu se uspješno popeli po političkim ljestvama dokazano su efikasne u svojim naumima. Kako kontinuirano pišemo, one svojom mrežom utjecaja rade na franšizaciji politike, odnosno na pretvaranju politike u polugu svoje progresivno-globalističke ideologije. Njihov domaći izdanak u obliku stranke Možemo svoje je mantre uspio pretvoriti u stvarnost, grabeći našu metropolu iz ruka građana te pretvarajući ju u sebi podobnu ideološku igračku. Kako Zagreb danas izgleda, što su od njega učinili u samo par godina mandata, te što se to zapravo krije iza naizgled svakodnevnih fenomena gradskoga života, kao što su rastuće gužve, preinake parkirnih i pješačkih zona i sl. analizirat ćemo u nastavku.
*** Masarykova je naša ***
U rujnu prethodne godine zagrebačka je vlast najavila proširenje pješačke zone u gradskom centru, koji se od tada proteže kroz cijelu Masarykovu ulicu. O tom smo događaju tada pisali u tekstu [Masarykova – nova žrtva suvremene egomanije] (link u komentaru) ukazujući na neke dublje mehanizme koji su do njega doveli. Godinu dana kasnije infantilni crteži na cesti, kojima je vlast tada skrenula pozornost javnosti s merituma, još samo ponekad privlače pažnju prolaznika. Tragovi guma i prljavštine po asfaltnim skicama mačkica potenciraju neukus onoga u što se Masarykova pretvorila, no prolaznici se njime ne stignu baviti, jer svoju pozornost moraju držati na automobilima koji i dalje svakodnevno prolaze kroz tu nominalno pješačku zonu. Pod maskom brige za pješake vladajući su ideolozi uspješno privatizirali jednu od najpoznatijih zagrebačkih ulica, ograđujući ju pomičnim stupićima koji ne garantiraju slobodu kretanja pješaka niti zabranu kretanja vozila, već slobodu vožnje onih kojima je partija to dozvolila.
*** Trg Republike Hrvatske je naš ***
Prošećemo li malo dalje zagrebačkom špicom, naići ćemo na novu regulaciju prometa kod Trga Republike Hrvatske. Tamo su vladajući također djelovali nauštrb vozača automobila, preinakom jedne vozne trake u traku za bicikle. Koliko je to dobro izvedeno iz perspektive prometne teorije ostavljamo drugima na procjenu, no iz prakse je jasno da su gužve na toj ulici od tog poteza masovno povećane. Broj automobila nije se smanjio, već se lokalizirao, gušeći tako protok cijelog tog gradskog sektora. Naravno, ne treba zaboraviti ni da je progresivizam već ranije prisvojio Trg RH, kada su na njega nakalemili arhitektonski nekoherentnu zgradu Muzičke akademije, koja nije uzdignuta s ciljem nadogradnje tog povijesnog trga, već usprkos i nasuprot njegovoj tradicionalnoj ljepoti. Ukoliko je dio motivacije za povlačenje svih ovih prometno nebuloznih poteza zelene vladajuće stranke bio ekološke prirode, valjalo bi provjeriti koliko su u tome bili uspješni, budući da nagužvani automobili na tom potezu troše svoje motore u prazno stojeći u redovima te putuju duplo duže do svojih željenih lokacija. Kao i s Masarykovom, ovaj se potez umotao u brigu za bicikliste, no s obzirom na vremensku približnost oba poteza pitamo se postoji li neka druga motivacija za ovakvo narušavanje prometa u zagrebačkom centru.
*** Gradski parking je naš ***
Prije koji mjesec Tomislav Tomašević najavio je novu regulacija naplate parkinga u Zagrebu. Umjesto povlaštenih parkirališnih karata za stanovnike pojedinih zona, naše će karte u budućnosti vrijediti isključivo duž našeg mjesta stanovanja. Objašnjenje ovog poteza, koji u svojoj srži predstavlja novi namet na džep građana, bilo je da treba raskrčiti parking u zagrebačkom centru. Istom onom centru, da podsjetimo, kojeg su oni kroz opisana dva poteza razvidno zagušili. Novi model zoniranja grada, međutim, ne treba gledati van konteksta. Svaki potez ove progresivne vlasti koji u praksi onemogući slobodno kretanje ili ga učini neefikasnijim trebao bi nas podsjetiti na izjavu gradonačelnika iz približno istog vremena kada se govorilo i o spomenutoj Masarykovoj, u kojoj on javno daje podršku konceptu tzv. 15-minutnih gradova. O mračnoj strani tog koncepta, koji se kao virus širi zapadnim društvom, tada smo napisali sljedeće; “Jedan od izdanaka [progresivno-globalističkih] struktura jest i trenutni gradonačelnik Zagreba, koji će vas udaviti pseudomoralnim laprdanjem o kršenju ljudskih prava u opresivno-patrijarhalnom društvu, a sutra vam poslati dopis da ne smijete napustiti svoj dom bez njegova dopuštenja – naravno, sve u ime zaštite vaših i tuđih ‘ljudskih prava’.”
*** Vaša privatnost je naša ***
Iako je uvelike prošlo ispod radara javnosti, broj nadzornih kamera na javnim zagrebačkim površinama masovno je narastao. Danas je teško prošetati i 200 metara zagrebačkim centrom bez nailaženja na jednu do dvije obavijesti o tome kako nas grad snima. Nadzor građana sustavno se povećava po cijelome svijetu, uz korištenje sve naprednijih tehnologija, a takva je tehno-penetracija vladajućih u naš svakodnevni život svoj najveći procvat doživjela tijekom godina pandemije. GDPR kao regulativa koja bi u Europi trebala štiti privatnost građana tada je, kao i mnogo toga drugoga, stavljena na čekanje, što je vlastima paradoksalno i indikativno omogućila sama regulativa, odnosno jedan od njezinih članaka, koji nepreciznom i ispraznom retorikom dozvoljava samog sebe učiniti redundantnim u slučajevima “ugroze opće sigurnosti”. Rijetki su slučajevi u povijesti zapadnog prava u kojemu nekakva zakonska garancija sama u sebi ima polugu kojom se može arbitrarno pretvoriti u mrtvo slovo na papiru. Zagrebačka je vlast, po već uhodanom obrascu, povećanje broja kamera objasnila brigom za sigurnost građana. Tko u toj brizi brine za sigurnost naše privatnosti, kao jednog od naših temeljnih prava, ostaje nejasno.
*** Grad je naš ***
Svi ovi opisani potezi, kao i mnogi drugi koji zaslužuju spomen, ali izlaze van gabarita ovog teksta (npr. sve prisutniji i sve sporiji radovi na cestama, demotivacija ostanka s djecom oduzimanjem prava majke odgajateljica, a istovremenim porastom broja vrtića, penetracija seksualnog sadržaja u iste te vrtiće, vizualna nulifikacija zagrebačkih crkava skelama s nikad završenih radova itd.) ne smiju se gledati dekontekstualizirano. Promet u zagrebačkom centru je zagušen jer ideologija ne voli automobile kao zagađivače okoliša i simbole slobodnog kretanja pojedinaca. Na parking su stavljeni novi i drukčiji nameti iz istog razloga. Kamere su podignute po cijelom gradu, slijedeći primjer ostatka Europe i svijeta, jer globalistička ideologija privatnost pojedinaca smatra manje vrijednom od ostvarenja svojih ciljeva. Kako su jasno i glasno rekli u nekoliko navrata, ništa nije preekstremno u borbi protiv virusa/klimatskih promjena (ali isto zasigurno vrijedi i za borbu protiv: patrijarhata, nazadnosti, nepovjerenja u znanost, seksizma, rasizma, nacionalizma, religije, dezinformacija i sl.). U istom tonu, štih tradicionalne zagrebačke arhitekture smjenjuje se suvremenim bezličnim i svugdje jednakim ideološki prihvatljivim stilom (link u komentaru).
*** Budućnost je naša ***
Uklopimo li sada taj sijaset naizgled slabo povezanih poteza u jednu cjelinu – tj. nadodamo li razvidno ciljanom gušenju prometa pojačani video nadzor i općenitu demotivaciju korištenja automobila novim nametima – uviđamo da se radi o jednoj dobro osmišljenoj mreži kojom trenutna vlast pritišće Zagreb, narušava ga i nanovo ga gradi prema slici i nalozima svoje ideologije. Tomislav Tomašević i njegova ekipa davnih su dana rekli da Zagreb žele za sebe. U tome su (za sada) uvelike uspjeli. Zagreb je uistinu postao njihovim gradom. On više nije grad građana – moj ili vaš grad – već pokoreni grad na kojemu ponosno vijore barjaci ideologije koja se kao društvenom zarazom širi cijelom našom civilizacijom.
Naivno bi pritom bilo misliti da će osvajači Zagreba ovdje stati. Sve se ovo može promatrati samo kao prva faza. Ukoliko je vjerovati Tomaševićevim najavama, u skoroj budućnosti naša će metropola biti do kraja razdijeljena u zone, a izlazak se iz njih više neće naplaćivati samo u smislu parkinga za naše automobile već i kao izlazak sam za sebe, po uzoru na već implementirani 15-minutni grad u Oxfordu. Vjerujemo li da postoji nešto što bi zagrebačke vlastodršce moglo zaustaviti u njihovim naumima, neka našu naivnost promptno izliječi podsjetnik na ograde kojima su još prije koju godinu segregirali neposlušne građane od onih poslušnih. Fizičke im ograde ubuduće, kako sada stvari stoje, vjerojatno više neće biti potrebne. Zagreb je njihov.
O blogu Sapere Aude: Sapere Aude je blog Luke Goleša Babića koji svojevrsna je objava rata prevalentnom nekritičkom mišljenju, nametnutim narativima, banalizmu i dogmatizmu. Riječima F. Nietzschea, razumom ćemo, u ime slobode govora i mišljenja, udarati na sve dogme kako bismo ih prokazali kao šuplje. Preporučujemo vam da posjetite navedeni blog na kojem možete pronaći još zanimljivih i odličnih tekstova koji će vas nagnati na kritičko razmišljanje.
Sapere Aude– usudimo se znati.
