”Mainstream” mediji nedavno su prenijeli vijest o tome kako je organiziran izbor ljepote na kojemu se natječu digitalni avatari žena generirani kroz jedan sustav umjetne inteligencije. Kao stranica odbijamo se baviti žuto štamparskim piskaranjima, no ovo je konkretno piskaranje zanimljivo, jer u sebi ima skrivene određene transhumanističke premise – premise koje je taj prometejski idejni skup uspješno usadio u naše društvo. Kako često upozoravamo, treba biti jako oprezan prilikom hrvanja s progresivističkim idejama. Treba biti oprezan na koji ih način napadamo, odnosno na koji se način od njih branimo.
Odgovor na njihovu tezu o umjetnoj inteligenciji koja se može natjecati u ljepoti ne treba tražiti kroz dekonstrukciju tog njihovog krajnjeg radikalnog zaključka, već kroz rušenje iznimno labilnih premisa na kojima taj zaključak stoji. U ovom slučaju, kao i mnogim drugima u kojima se, primjerice, navodi da je umjetna inteligencija “pronašla” ili “odredila najljepšu ženu na svijetu”, lažna premisa je da stroj može spoznati što je lijepo, odnosno što ljepota sama po sebi jest
*** Čovjek, svijest i osjećaj za estetiku ***
“I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu – i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla”.
Rečenica iz Knjige Postanka koja kaže da su stabla u Edenu bila “pogledu zamamljiva” implicira da je osjećaj za estetiku, tj. poriv lijepome, u čovjeku bio prisutan od samih njegovih začetaka. Iz perspektive Platonove filozofije ljepota predstavlja ono što nas izvodi van ovog svijeta u ono ponad njega; ono što nulificira svjetovne partikularnosti i dozvoljava nam da uplivamo u sferu transcendentnosti. Kako smo napisali u [Ljepota – više od subjektivnog ukusa], uživanjem u lijepome sa svijeta skidamo njegov raščarani (eng. disenchanted) darvinistički veo, te “umjesto biološkog glasanja ptice koja poziva na parenje čujemo melodiju, a umjesto niza boja i linija na platnu vidimo cjelinu slike”. Za sve to potreban je ljudski um, odnosno, preciznije rečeno, ljudska svijest. Jedina smo, naime, vrsta na svijetu koja može doživjeti takav predosjećaj vječnosti, koja se može izdvojiti sama od sebe i (privremeno) promatrati svoju okolinu iz prizme samonulificiranog trećeg lica. Ostala bića zarobljena su u svom prvom licu, što im onemogućava da ono lijepo spoznaju na način na koji ga mi spoznajemo. Transhumanistički se mislioci namjerno odbijaju ozbiljnije pozabaviti filozofskim problemom možebitne nerazdvojive sjedinjenosti ljudske svijesti i osjećaja za estetiku.
Svijest nije samo nešto što nismo uspjeli rekreirati svojim bravuroznim pokušajima kreacije digitalnog života već i nešto što još uvijek nismo uspjeli ni adekvatno definirati. Tomu je tako jer naše definicije impliciraju našu svijest, stoga je u neku ruku nemoguće dati definiciju svijesti iz perspektive svijesti. Ona nije fenomen od kojeg se možemo udaljiti kako bismo ga spoznali i definirali, već preduvjet našeg udaljavanja i definiranja. Ukoliko zauzmemo poziciju materijalističke filozofije, koja najčešće korespondira s transhumanizmom, naprosto ne možemo znati odakle svijest dolazi niti kako ju stvoriti. Jedino što s njom u tom slučaju možemo jest reći reći da je svijest iluzija te time gurnuti glavu u pijesak na nerješivi problem ispred sebe. Transhumanistička je ideologija internalizirala materijalističke premise, tvrdeći ili (I) da svijest kao takva ne postoji, stoga nema neke suštinske razlike između našeg uma i pametnog stroja ili (II) da ćemo u budućnosti, s daljnjim napretkom znanosti i tehnologije, spoznati kako se svijest može usaditi u u stroj. U jednom i drugom slučaju nailazimo na svojevrsnu negaciju kompleksnosti ljudskog uma. No, ta je negacija sama sebi proturječna jer negacija kompleksnosti ljudskog uma, kako je pokazano, implicira kompleksnost ljudskog uma. Posljedično, kada raspravljamo o potencijalnim sposobnostima digitalne inteligencije, prvi korak rasprave mora biti onaj o svijesti. Svijest je faktor koji suštinski razdvaja naš um od bilo kojeg umjetno stvorenog “uma”.
*** Umjetna inteligencija, svijest i osjećaj za estetiku ***
Glorifikacija umjetne inteligencije zaboravlja uzeti u obzir njezinu ekstremnu specijaliziranost. Njome želimo replicirati ljudski um, no ta je naša želja za samonadilaženje neizbježno lišena duha, lišena morala i lišena svijesti, a time je lišena i osjećaja za estetiku. No, prije raščlambe te teze, valja se podsjetiti da je nedostatak svijesti umjetne inteligencije na praktičan način prikazan još prije nekoliko desetljeća tzv. Eksperimentom kineske sobe filozofa Johna Searlea. Searle njime prokazuje razliku ljudskog i umjetnog uma kroz diferenciranje načina na koji bi prvi i potonji obavljali zadatak prevođenja jezika – u ovom slučaju, kineskog. Umjetna inteligencija prijevod obavlja poput čovjeka zatvorenog u sobu s nizom kineskih rječnika, kineskih gramatika i stručnih jezičnih priručnika, ali koji sam ne zna kineski jezik. On, dakle, uistinu može “nesvjesno” prevesti ono što mu se dostavi ispod vrata – tj. može poput matematičke jednadžbe pronalaziti ekvivalentne znakove između dva jezika, no to nije prijevod u klasičnom – ljudskom – smislu te riječi. Takvom bezumnom input-output obrascu nedostaje svijest o tome što se prevodi, odnosno koje značenje zapravo stoji iza pojedinih kineskih rečenica. Shodno tome, tehnologija ne može spoznati što je lijepo, koje je značenje lijepoga, niti kako u lijepome uživati.
Ljepota ima svoje univerzalne karakteristike – sklad, simetriju, pravilne proporcije i sl. – no one su samo jedna strana fenomena estetike. One pobuđuju osjećaj užitka u lijepome, ali nisu same po sebi ekvivalentne tom osjećaju. Za dovršetak “jednadžbe ljepote” na neki je način potreban recipijent, što otkriva zrno istine u onoj klišeiziranoj tezi da je ljepota u oku promatrača. Pritom, to da je ljepota u oku promatrača ne znači, kako se to danas često kaže, da je ljepota relativna, već da je relacijska. Kroz relaciju (ljudske) percepcije i objekta vrijednog divljenja stvara se uživanje u ljepoti, čime se i opisana ljudska inherentna težnja lijepome ispunjava. Ljepota, dakle, nije podređena subjektu u smislu da svaki subjekt za sebe može izabrati što će mu biti lijepo i razvlačiti definiciju ljepote sukladno svojim željama, no ona uistinu mora kroz taj subjekt biti proživljena. Opis lijepoga nikada nije isti kao doživljaj lijepoga. Umjetna inteligencija kao pokušaj replikacije jednog dijela ljudskog uma, koji je pritom iskorijenjen iz cjeline, ne može predstavljati subjekt ekvivalentan čovjeku. Umjesto istinskog doživljaja ljepote, ona ga može samo odglumiti, što je fundamentalno drukčije od tog doživljaja samog, jednako kako je njezina inteligencija fundamentalno drukčija od naše, stoga ju i nazivamo “umjetnom” inteligencijom. Ljepota koja je prošla kroz nesvjesni i neživi “um” umjetne inteligencije nije doživljena, nije prošla kroz okvir svijesti, nije shvaćena, stoga je iluzorno govoriti da je umjetna inteligencija bilo što odredila kao “najljepše”.
***
Edenska stabla bijahu zamamljiva zato što bijahu stvorena za čovjeka. Preduvjet estetske zamamljivosti jest svijest. Ona je ta koja se mami kako bi se čovjek koji ju ima privremeno izgubio u objektu divljenja te kako bi došao do same granice vremensko-prostorne kuverte u koju je kao (djelomično) materijalno biće zapeo. Mnogo je filozofskih knjiga, stoga, napisano o odnosu estetike i etike. Lijepo, Dobro i Istinito koegzistiraju i međusobno se isprepleću. Odvajajući nas od svijeta i od sebe samih, ljepota nas uzdiže u istu onu vječnu sferu u kojoj obitavaju i istina i dobrota.
Ukoliko prosudbe o ljepoti i dobroti prepustimo strojevima, nećemo si samo oduzeti fundamentalne aspekte onoga što nas čini ljudima već ćemo kroz to raščovječenje, kroz gubitak odnosa s ljepotom i dobrotom izgubiti i njih same.
