Ovogodišnji je proračun skrojen uz očekivanja rasta prihoda od 800 milijuna eura, ali i rasta rashoda od 3,3 milijarda eura (čak 11,3 posto više) čime se planirani minus u središnjem proračunu popeo preko ograde od 4 milijarde eura ili – skočio je dva i pol puta više nego lani. Vlada je krajem prošle godine kada ga je krojila očekivala rast ekonomije (doduše, manji od trenutnih performansi, očekivala je 2,8 posto, pa ga revidirala na 3,5 posto), uz pad inflacije i još jednu rekordnu sezonu.
No, slabo se očito računalo s učinkom rasta plaća za više od 240 tisuća javnih zaposlenika koji postaju glavnim škarama jaza.
Za plaće u javnom sektoru trošimo čak 13% BDP-a te je Hrvatska na drugom mjestu u EU, iza Danske. Pritom su te plaće bitno više nego u realnom sektoru, a kruna svega je da za to dobivamo jednu od najgorih usluga u cijeloj EU.
I još kao kruna svega, rad i učinak zaposlenika u javnom sektoru uopće se ne evaluira. U smislu visine primanja, potpuno je nebitno kako ta osoba obavlja svoj posao, što žrtvama čini i onaj dio javnog sektora koji svoj posao obavlja pošteno (no oni o tome zasad šute pa nisu žrtve nego suučesnici).
Ako ste ”realnosektoraš” i ovih dana vam je na poslu vruće, ako puno radite ili ne možete na godišnji, sjetite se mojih riječi za koje ste donedavno mislili da su pretjerivanje. Vi ste obični berači pamuka na polju u Alabami.
Samo i berači pamuka su u jednom trenutku digli svoj glas i izborili se za sebe… a mi ovce i dalje blejimo…
Izvor: Thomas Bauer
