U danima kad je Hrvatska krenula u samostalnost, šef osječke policije je razgovorima pokušao zaustaviti srpsku agresiju na Hrvatsku
Dana 01.07.2024. godine obilježena je 33. obljetnica od ubojstva načelnika Policijske uprave Osječko-baranjske JOSIPA REIHL-KIRA.
Reihl-Kir rođen je u Siraču kod Daruvara, a nakon što je diplomirao na ekonomskom fakultetu kratko je predavao u đakovačkoj gimnaziji, da bi onda 1981. započeo karijeru u policiji i nakon prvih višestranačkih izbora bio imenovan šefom osječke policije u burnim trenucima dok se spremala srpska agresija na Hrvatsku .
JOSIP REIHL KIR je bez sumnje veliki čovjek, domoljub, čovjek prema kojemu bi se osim nas malih trebali ravnati i oni veliki i najveći a koji su ipak puno manji ili mali u odnosu na primjer kakav je bio i je JOSIP REIHL KIR.
Dok su se ostali naoružavali za rat, kao načelnik Policijske uprave nenaoružan je pokušao uklanjati srpske barikade.
U lipnju 1991. obratio se sjednici Skupštine Osijeka riječima: “Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”. Reihl Kir je nažalost živio u iluziji kako rata neće biti iako je svima već bilo jasno da velika većina Srba ne prihvaća samostalnu Hrvatsku i da se srpska agresija ne može zaustaviti nikako osim oružjem.
1. srpnja krenuo je prema Tenji, na pregovore s pobunjenim Srbima u selu. Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku, Josip Reihl-Kir je pod nerazješnjenim okolnostima ubijen.
Počinitelj Antun Gudelj bio je pripadnik rezervnog sastava policije, podređen Reihl-Kiru, u kojeg je ispalio 16 metaka iz kalašnjikova koji je upravo od njega bio primio na korištenje. S načelnikom policije u autu su bili lokalni dužnosnici Goran Zobundžija, Milan Knežević te jedini preživjeli – Mirko Tubić.
Pobjegavši iz zemlje, počinitelj je 1994. godine u odsutnosti osuđen, te dvije godine kasnije pomilovan. Nakon izručenja Hrvatskoj, Antun Gudelj je 2008. godine ponovno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Vrhovni sud je 2009. godine potvrdio prvostupanjsku presudu.
Navodi da se radi o naručenom ubojstvu s političkom pozadinom nikada nisu dokazani ali su poslužili raznoraznim aktivistima i ljevičarskim medijima koji žele umanjiti srpsku krivnju za agresiju da guraju priču kako je Reihl Kir ubijen jer je zagovarao mir dok navodno ostali čelnici na istoku Hrvatske su zagovarali rat . Reihl Kir je naivno vjerovao, kao i još mnogi drugi , da se sukob može zaustaviti mirnim putem iako je srpska agresija već davno bila isplanirana i nije se mogla zaustaviti nikako osim oružjem. Pojedini mediji i mrzitelji Hrvatske namjerno iskrivljuju povijesne činjenice te lažno predstavljaju kako su navodno pojedini hrvatski čelnici Hrvatske željeli rat a sve kako bi se pokušala izjednačiti krivnja a ubojstvo Reihl Kira za koje se nikada nije saznao motiv žele iskoristiti kao ”dokaz” navedenog.
Isti oni koji obilježavaju smrt Josipa Reihl Kira se nikako ne mogu sjetiti drugog heroja i mirotvorca doktora Šretara kojeg su ubile srpske paravojne snage i kojemu se još uvijek ne zna grob .
Ivan Šreter se nakon izbijanja velikosrpske pobune kao član HDZ-a i predsjednik regionalnog kriznog štaba za zapadnu Slavoniju istaknuo načinom pružanja otpora velikosrpskoj agresiji koji je uključivao pozive pobunjenim Srbima na mir i prestanak terora. U to vrijeme, Šreter je bio ravnatelj bolnice u Lipiku, a svaki atom svoje energije utrošio je u smirivanje strasti i rješavanja političke napetosti mirnim, ljudskim pristupom.
Nazivao je Srbe “braćom”, a onda su ga ubili
Unatoč njegovim pokušajima da se nasilje u tom području ne zahukta i činjenici da je Srbe nazivao „braćom”, dr. Šretera su na barikadama u selu Kukunjevac presreli četnici. Nakon što su ga zarobili, odveli su ga u jednu kuću pokraj logora Bučje gdje je bio mučen na najbrutalnije načine.
„Bio je jezivo pretučen. Imao je prijelom lijeve podlaktice, lijeve lopatice i bio je sav plav. Nije bilo komadića kože na tijelu koja nije bila plava. Posljednji put sam ga vidio živog 29.kolovoza 1991. Sjećam se 6. 10 1991. mi je rečeno: Dr. Šreter je ubijen, a tebe ćemo pustiti kad budemo htjeli”, izjavio je u dokumentarnom filmu „Časnik mirotvorac” također tada zarobljen i mučen dr. Vladimir Solar, bivši ravnatelj bolnice Pakrac.
Jasno je da su svi Hrvati u lipnju 1991. željeli mir jer su protiv sebe imali daleko bolje naoružanog neprijatelja i nikome u Hrvatskoj nije bio u interesu rat ali problem je što sa druge strane nije bilo spremnosti za mir.
crodex.net
