Kardinal Gerhard Müller, koji je vodio Vatikanski naukovni ured od 2012. do 2017., u ogledu od četvrtka 21. prosinca 2023. ističe da je taj tekst „u sebi proturječan“ i da „zahtijeva daljnje pojašnjenje.
Emeritirani predstojnik Zbora za učenje vjere demontira tvrdnje i razloge izjave Fiducia supplicans koja otvara vrata blagoslovima za nepravilne parove te poziva svećenike i biskupe da izbjegavaju takve blagoslove.
Objavom izjave Fiducia supplicans, koja nudi okvir za kleričko blagoslivljanje istospolnih parova u ponedjeljak 18. prosinca 2023., Vatikan je ovaj tjedan potaknuo široku raspravu među biskupima i drugim crkvenim djelatnicima.
Dok su neki hvalili tekst Dikasterija za učenje vjere, drugi su izrazili ozbiljnu zabrinutost, a neke su biskupske konferencije odbile provedbu dokumenta u svojim zemljama.
Tekst izjave Fiducia supplicans napisao je kardinal Víctor Manuel Fernández, koji je na čelo Dikasteriju za učenje vjere imenovan ranije ove godine.
No kardinal Gerhard Müller, koji je vodio Vatikanski naukovni ured od 2012. do 2017., u ogledu od četvrtka 21. prosinca 2023. ističe da je taj tekst „u sebi proturječan“ i da „zahtijeva daljnje pojašnjenje“. Njegov je ogled objavljen istodobno na kastilskom, talijanskom, engleskom i njemačkom. U svjetlu tekuće rasprave o Fiducia supplicans i Müllerove uloge u Crkvi donosimo njegov cjeloviti hrvatski prijevod, piše portal Vjera i djela
Jedini blagoslov Majke Crkve jest istina koja će nas osloboditi
Bilješka o izjavi Fiducia supplicans
Izjavom Fiducia supplicans o dušobrižnom značenju blagoslovâ Dikasterij za učenje vjere ustvrdio je nešto bez presedana u učenju Katoličke Crkve. Taj dokument zapravo tvrdi kako je moguće da svećenik blagoslovi (ne liturgijski, nego privatno) parove koji žive u spolnoj vezi izvan braka, pa i istospolne parove. Brojna pitanja koja o tim tvrdnjama postavljaju biskupi, svećenici i laici zaslužuju jasan i nedvosmislen odgovor.
Nije li ova izjava jasno proturječna katoličkomu učenju? Jesu li vjernici dužni prihvatiti ovo novo učenje?
Smije li svećenik izvoditi takve nove prakse koje su upravo izmišljene?
I može li ih dijecezanski biskup zabraniti ako bi se odvijale u njegovoj biskupiji?
Kako bismo odgovorili na ova pitanja, pogledajmo što dokument točno uči i na koje se tvrdnje oslanja.
Dokument, o kojem Opća skupština kardinalâ i biskupâ toga Dikasterija nije ni raspravljala niti ga je odobrila, priznaje da je hipoteza (ili učenje?) koju predlaže novost i da se temelji poglavito na pastirskom učiteljstvu pape Franje.
Prema katoličkoj vjeri papa i biskupi mogu postaviti određene dušobrižne naglaske i kreativno povezati istinu Objave s novim izazovima svakoga doba, kao primjerice na području društvenoga učenja ili bioetike, poštujući temeljna načela kršćanskoga čovjekoslovlja (antropologije). Ali te novosti ne mogu ići dalje od onoga što su im apostoli jednom zauvijek objavili kao Božju riječ (Dei verbum, 8). Zapravo, ne postoje nikakvi svetopisamski tekstovi ili tekstovi crkvenih otaca i naučitelja ili prethodne isprave Učiteljstva koje bi poduprle zaključke Fiducije supplicans. Dapače, ono što vidimo nije naukovni razvoj nego nagli prijelaz, skok.
Naime, o naukovnom razvoju može se govoriti samo ako je novo objašnjenje barem uključno sadržano u Objavi i, iznad svega, ako ne proturječi dogmatskim definicijama. A naukovni razvoj koji doseže dublji smisao nauke morao se dogoditi postupno, kroz dulje razdoblje dozrijevanja. Naime, posljednju naukovnu izjavu o ovom pitanju izdao je Zbor za učenje vjere u Odgovoru objavljenu u ožujku 2021., prije manje od tri godine, a on je izričito odbacio mogućnost blagoslivljanja tih zajednica. To se odnosi i na javno i na privatno blagoslivljanje ljude koji žive u grješnim okolnostima.
Kako Fiducia supplicans opravdava predlaganje nove nauke, a da nije u suprotnosti s prethodnom ispravom iz 2021.?
Prije svega, Fiducia supplicans prepoznaje da i Odgovor Zbora za učenje vjere iz 2021. i tradicionalno, valjano i obvezujuće učenje o blagoslovima ne dopuštaju blagoslivljanje u stanjima koja su u suprotnosti s Božjim zakonom, kao u slučaju spolnih sjedinjenja izvan ženidbe. To je jasno za sakramente, ali i za druge blagoslove koje Fiducia supplicans naziva „bogoslužnima“ („liturgijskima“). Ti „bogoslužni“ blagoslovi pripadaju onomu što Crkva naziva „blagoslovinama“ („sakramentalima“), o čemu svjedoči Rimski obrednik (Rituale Romanum). Kod tih dviju vrsta blagoslova mora postojati suglasnost između blagoslova i crkvenoga učenja (Fiducia supplicans, 9-11).
Stoga, kako bi se dopustilo blagoslivljanje stanjâ koja su suprotna Evanđelju, Dikasterij za učenje vjere predlaže neobično rješenje: proširiti pojam blagoslova (Fiducia supplicans, 7 i 12). To opravdava ovako:
„Mora se isto tako izbjegavati opasnost svođenja značenja blagoslova samo na tu točku gledišta [tj. na ‘bogoslužne’ blagoslove sakramenata i blagoslovina], jer bi nas to dovelo do toga da za jednostavan blagoslov zahtijevamo iste ćudoredne uvjete koji se traže za primanje sakramenata“ (Fiducia supplicans, 12).
To znači da je potrebno novo poimanje blagoslova, ono koji ide onkraj sakramentnoga blagoslivljanja, kako bi pastirski pratilo hod onih koji žive u grijehu.
Sada, u stvarnosti, to proširenje izvan sakramenata već se događa kroz druge blagoslove odobrene u Rimskom obredniku. Crkva ne postavlja iste ćudoredne zahtjeve za blagoslov kao za primanje sakramenta. To se događa, primjerice, u slučaju pokornika koji ne želi napustiti grješno stanje, ali koji može ponizno zatražiti osobni blagoslov kako bi mu Gospodin dao svjetlo i snagu da razumije i slijedi učenja Evanđelja. Taj slučaj ne zahtijeva novu vrstu „pastirskoga“ blagoslova.
Zašto je onda potrebno proširiti značenje „blagoslova“, ako blagoslov kako se razumije u Rimskom obredniku već ide onkraj blagoslova koji se daje u sakramentu? Razlog je taj što su blagoslovi koje razmatra Rimski obrednik mogući samo za „stvari, mjesta ili okolnosti koje nisu u suprotnosti s odredbom ili duhom Evanđelja“ (Fiducia supplicans, 10, navodi Rimski obrednik, De Benedictionibus, 1985., br. 13). A to je točka koju Dikasterij za učenje vjere želi prevladati, jer želi blagoslivljati parove u okolnostima, kao što su istospolne veze, koje su u suprotnosti i s odredbom i s duhom Evanđelja,.
Točno je da Crkva može dodati „nove blagoslovine“ postojećima (Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium, 79), ali Crkva ne može mijenjati njihovo značenje na način da umanjuje grijeh, osobito u ideološki nabijenim kulturnim prilikama koje također dovode vjernike u zabludu. A ta promjena značenja upravo je ono što se događa u Fiduciji supplicans, koja izmišlja novu vrstu blagoslova onkraj onih povezanih sa sakramentom ili blagoslovom kako ih Crkva razumije. Fiducia supplicans kaže da su to nebogoslužni blagoslovi koji pripadaju pučkoj pobožnosti. Dakle, postojale bi tri vrste blagoslova:
a) Molitve povezane sa sakramentima, gdje se traži da osoba bude u odgovarajućem stanju za primanje sakramenata ili kojima se traži da osoba dobije snagu da se odvrati od grijeha.
b) Blagoslovi, kako su sadržani u Rimskom obredniku i kako ih je katolička nauka uvijek shvaćala, koji se mogu dijeliti osobama, čak i ako žive u grijehu, ali ne i „stvarima, mjesta ili okolnostima koje su u suprotnosti s odredbom ili duhom Evanđelja” (Fiducia supplicans, 10, navodeći Rimski obrednik). Tako bi se, primjerice, moglo blagosloviti ženu koja je pobacila, ali ne i kliniku za pobačaje.
c) Novi blagoslovi koje predlaže Fiducia supplicans bili bi pastirski, a ne bogoslužni ili obredni blagoslovi. Stoga više ne bi imali ograničenja „obrednih“ blagoslova vrste „b“. Mogli bi se primijeniti ne samo na osobe u grijehu, kao u „obrednim“ blagoslovima, nego i na stvari, mjesta ili okolnosti koje su u suprotnosti s Evanđeljem.
Ti blagoslovi vrste „c“ ili „pastirski“ blagoslovi jesu novost. Budući da nisu bogoslužni, nego „pučke pobožnosti“, navodno ne bi sramotili evanđeosko učenje i ne bi morali biti dosljedni ni ćudorednim odredbama ni katoličkom učenju. Što se može reći o toj novoj vrsti blagoslova?
Pet opažanja
Prvo opažanje jest kako u svetopisamskim tekstovima koje navodi Fiducia supplicans ni u bilo kojoj prethodnoj izjavi Učiteljstva nema temelja za tu novu uporabu. Ni tekstovi koje je ponudio papa Franjo ne pružaju temelj za tu novu vrstu blagoslova. Naime, blagoslov prema Rimskom obredniku (vrsta „b“) već dopušta svećeniku blagoslivljati nekoga tko živi u grijehu. A ta vrsta blagoslova može se lako primijeniti na nekoga tko je „u zatvoru ili u rehabilitacijskoj skupini“, kako kaže Franjo (navedeno u Fiducia supplicans, 27). Inovativni „pastirski“ blagoslov (vrste „c“), naprotiv, nadilazi ono što Franjo govori, jer bi se takav blagoslov mogao dati zbilji koja je protivna Božjemu zakonu, kao što je izvanbračna zajednica. Zapravo, prema mjerilu te vrste blagoslova, moglo bi se čak blagoslivljati kliniku za pobačaje ili mafijašku skupinu.
To dovodi do drugoga opažanja: opasno je izmišljati nove izraze koji su u suprotnosti s tradicionalnom uporabom jezika. Takav postupak može dovesti do proizvoljnoga vršenja vlasti. U ovom slučaju činjenica je da blagoslov ima vlastitu objektivnu stvarnost i stoga se ne može po volji redefinirati kako bi odgovarao subjektivnoj namjeri koja je u suprotnosti s naravi blagoslova. Ovdje mi pada na pamet čuvena rečenica Humptyja Dumptyja iz Alice u zemlji čudesa: „Kada upotrijebim riječ, ona znači samo ono što ja odaberem da znači – ni više ni manje.“ Alice odgovara: „Pitanje je možeš li učiniti da riječi znače toliko različitih stvari.“ A Humpty Dumpty kaže: „Pitanje je što je biti gospodar; to je sve.“[1]
Treće opažanje odnosi se na sam pojam „nebogoslužnoga blagoslova“ koji nema namjeru bilo što sankcionirati (Fiducia supplicans, 34), odnosno na „pastirski“ blagoslov (vrsta „c“). Kako se on razlikuje od blagoslova o kojemu razmatra Rimski obrednik (vrsta „b“)? Razlika nije u spontanosti blagoslova, što je već moguće u blagoslovu vrste „b“, jer oni ne moraju biti uređeni ili odobreni u Rimskom obredniku. Razlika nije ni u pučkoj pobožnosti, jer su blagoslovi po Rimskom obredniku već prilagođeni pučkoj pobožnosti, koja traži blagoslov predmeta, mjesta i ljudi. Čini se da je inovativni „pastirski“ blagoslov stvoren ad hoc za blagoslov stanja koja su u suprotnosti s odredbom ili duhom Evanđelja.
To nas dovodi do četvrtoga opažanja u vezi s predmetom ovoga „pastirskoga“ blagoslova, koji ga razlikuje od „obrednoga“ blagoslova Rimskoga obrednika. „Pastirski“ blagoslov može obuhvaćati stanja koja su suprotna Evanđelju. Primijetite da se ovdje ne blagoslivlja samo grješne osobe, nego da se blagoslovom para blagoslivlja i sam grješni odnos. No, Bog ne može poslati Svoju milost na odnos koji Mu se izravno suprotstavlja i koji se ne može urediti prema Njemu.
Izvanbračni spolni odnos, kao spolni odnos, ne može ljude približiti Bogu i stoga se ne može otvoriti Božjemu blagoslovu. Stoga, ako bi se taj blagoslov udijelio, njegov jedini učinak bio bi zbuniti ljude koji ga primaju ili koji mu nazoče. Mislili bi da je Bog blagoslovio ono što On ne može blagosloviti. Taj „pastirski“ blagoslov ne bi bio ni pastirski ni blagoslov. Točno je da je kardinal Fernández u kasnijim izjavama za Infovaticanu rekao da se ne blagoslivlja zajednica, nego par. Međutim, to je pražnjenje riječi od njezina značenja, jer ono što određuje par kao par jest to da je ono sjedinjenje, zajednica.
Poteškoća blagoslivljanja zajednice ili para osobito je očita u slučaju homoseksualnosti. Naime, u Bibliji, blagoslov ima veze s poretkom koji je Bog stvorio i koji je proglasio dobrim. Taj se poredak temelji na spolnoj razlici između muškarca i žene, pozvanih da budu jedno tijelo. Blagoslivljati stvarnost koja je suprotna stvaranju ne samo da je nemoguće, nego je i bogohuljenje. Još jednom, nije riječ o blagoslovu osoba koje „žive u zajednici koja se nikako ne može usporediti s brakom“ (Fiducia supplicans, br. 30), nego o blagoslivljanju same zajednice koja se ne može usporediti s brakom. Upravo s tom je svrhom stvorena nova vrsta blagoslova (Fiducia supplicans, 7 i 12).
U tekstu se pojavljuje nekoliko tvrdnji koje pokušavaju opravdati te blagoslove. Prvo, mogućnost da čimbenici ublaže okrivljivost grješnika (Fiducia supplicans, br. 26). Međutim, ti se čimbenici odnose na osobu, a ne na sâm odnos. Također se kaže da je traženje blagoslova moguće dobro koje te osobe mogu ostvariti u svojim sadašnjim uvjetima (Fiducia supplicans, br. 43), kao da traženje blagoslova već tvori otvaranje Bogu i obraćenju. To može biti točno za one koji traže blagoslov za sebe, ali ne i za one koji traže blagoslov kao par. Takvi, tražeći blagoslov, uključno ili izričito nastoje opravdati svoj odnos pred Bogom, ne shvaćajući da ih upravo njihov odnos udaljava od Boga.
Konačno, tvrdi se da postoje pozitivni elementi u odnosu (Fiducia supplicans, br. 28) i da se njih može blagosloviti, ali ti pozitivni elementi (primjerice, da jedno pomaže drugome u bolesti) drugotni su u odnosu na sâm odnos – čija je određujuća značajka dijeljenje spolnoga djelovanja – a ti elementi ne mijenjaju narav toga odnosa, koji ni u kojem slučaju ne može biti usmjeren prema Bogu, kao što je već navedeno u Odgovoru Zbora za učenje vjere 2021. Čak i u klinici za pobačaje ima pozitivnih elemenata, od anesteziologa koji sprječavaju fizičku bol, do želje liječnika da zaštite život žene koja pobacuje.
Peto opažanje tiče se unutarnje nedosljednosti toga inovativnoga „pastirskoga“ blagoslova. Je li uopće moguće davati nebogoslužni blagoslov, dakle blagoslov koji službeno ne predstavlja učenje Krista i Crkve? Ključ odgovora na to pitanje nije jesu li obredi službeno odobreni ili ih se radije spontano improvizira. Pitanje je je li onaj koji blagoslivlja svećenik, predstavnik Krista i Crkve. Fiducia supplicans tvrdi kako svećeniku nije problem pridružiti se molitvi onih koji se nalaze u stanju protivnom Evanđelju (Fiducia supplicans, 30), ali u tom blagoslivljanju svećenik ne sudjeluje samo u njihovoj molitvi, nego zaziva silazak Božjih darova na sâm odnos.
Ukoliko svećenik djeluje kao svećenik, on djeluje u ime Krista i Crkve. Tvrditi sada kako se značenje toga blagoslova može odvojiti od Kristova učenja znači podrazumijevati dvojnost između onoga što Crkva čini i onoga što Crkva govori. No, kako uči Drugi vatikanski sabor, Objava nam se daje zahvatima i riječima koji su iznutra međusobno povezani i neodvojivi (Dei verbum, 2), a naviještanje Crkve ne može odvojiti djelâ od riječî. Upravo su jednostavni ljudi, kojima dokument želi pogodovati promičući pučku pobožnost, najpodložniji da ih se prevari simboličnim djelom koje je u suprotnosti s naukom, budući da oni zorno shvaćaju naukovni sadržaj djela.
Odgovor na prvo pitanje
U svjetlu ovoga, može li vjeran katolik prihvatiti učenje Fiducije supplicans? S obzirom na jedinstvo djelâ i riječî u kršćanskoj vjeri može se samo prihvatiti da je dobro blagoslivljati te zajednice, čak i na pastirski način, ako se vjeruje da takve zajednice nisu objektivno protivne Božjemu zakonu. Iz toga slijedi da sve dok papa Franjo i dalje tvrdi da su homoseksualne zajednice uvijek suprotne Božjemu zakonu, on uključno potvrđuje kako se takvi blagoslovi ne mogu davati. Učenje Fiducije supplicans stoga je proturječno u sebi i stoga zahtijeva dodatno pojašnjenje. Crkva ne može slaviti jedno, a poučavati drugo jer, kako je zapisao sveti Ignacije Antiohijski, Krist je bio Učitelj „koji je rekao i bilo je učinjeno“ (Efežanima 15, 1), te se Njegovo Tijelo ne može odvojiti od Njegove riječi.
Odgovor na drugo i treće pitanje
Drugo pitanje koje smo postavili bilo je može li svećenik pristati blagoslivljati te zajednice, od kojih neke supostoje uz zakonitu ženidbu ili u kojima nije neuobičajeno da se partneri mijenjaju. Prema Fiduciji supplicans mogao bi to činiti s ne-bogoslužnim, ne-službenim „pastirskim“ blagoslovom. To bi značilo da bi svećenik te blagoslove morao davati ne djelujući u ime Krista i Crkve. Ali to bi značilo da on ne bi djelovao kao svećenik. Zapravo, on bi morao dati te blagoslove ne kao Kristov svećenik, nego kao onaj koji je odbacio Krista. Zapravo, svojim djelovanjem svećenik koji blagoslivlja te zajednice počinio bi svetogrdni i bogogulni čin protiv Stvoriteljeva nauma i protiv Kristove smrti za nas, koja je značila ispunjenje Stvoriteljeva nauma.
Ovo se tiče i dijecezanskoga biskupa. Kao pastir svoje mjesne Crkve dužan je spriječiti te svetogrdne čine, inače bi im postao supočinitelj i zanijekao bi nalog koji mu je Krist dao da utvrđuje braću u vjeri.
Zaključak
Svećenici trebaju naviještati Božju ljubav i dobrotu svim ljudima te savjetom i molitvom pomagati grješnicima i onima koji su slabi i imaju poteškoća u obraćenju. To je vrlo različito od toga da im samoizmišljenim, k tomu pogrješnim znakovima i riječima naznačuju kako Bog nije toliko zahtjevan u pogledu grijeha, čime se skriva činjenica da nas grijeh mislima, riječima i djelima udaljava od Boga. Nema blagoslova, ne samo javnoga nego ni privatnoga, za grješne okolnosti života koji objektivno proturječe svetoj Božjoj volji. I nije nikakav dokaz zdrave hermeneutike da se hrabri branitelji kršćanske nauke žigošu kao kruti, više zainteresirani za legalističko ispunjenje svojih ćudorednih pravila nego za spasenje konkretnih osoba. Jer Isus običnim ljudima govori: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako (Matej 11, 28–30). A apostol to tumači ovako: „A zapovijedi Njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ (Prva Ivanova 5, 3–5). U vrijeme kada lažno čovjekoslovlje potkopava božansku ustanovu braka između muškarca i žene, s obitelji i njezinom djecom, Crkva se treba sjetiti riječi svoga Gospodina i Glave: „Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” (Matej 7, 13–14).
Kardinal Gerhard Ludwig Müller
