Gradonačelnik Tomašević od početka svoje karijere odgajan je da bude korisni potrčko svojim sponzorskim globalističkim interesnim grupacijama. On zato ne može znati što je politika u onom svom izvornom dobrom značenju, a kamoli se prema narodu, koji u toj dobroj verziji politike daje moć odlučivanja političarima, odnositi onako kako to priliči.
Politička (samo)odgovornost, adekvatno primanje i odgovaranje na kritike, fleksibilnost u provođenju odluka, stajanje iza svojih odluka i rezona koji su do njih doveli i sl. za tu novu generaciju političara kojoj i on pripada nepoznati su pojmovi.
Kada, stoga, izlaprda floskulu kao što je ova da trava u Zagrebu nije pokošena zbog klime, narod se tome ne treba čuditi, već se okrenuti samome sebi i zapitati se kako je on omogućio da gradonačelniku glavnog grada takve izjave prolaze bez političkih posljedica. Je li taj narod svjestan čijeg su pijuna postavili na čelo svog grada, je li svjestan da taj pijun po prirodi svoje političke egzistencije ne može raditi za dobro naroda, već samo za dobro onih koji su ga tamo postavili? Zna li uopće da tzv. Možemo nije politička stranka već franšiza čije ogranke smo već gledali u Srbiji i Španjolskoj (tzv. Moramo i Podemos)?
Gospodin Tomašević od svojih je karijernih početaka ovisan o financiranjima stranih struktura moći, kao što su Heinrich Böll Stiftung i Soroševo Otvoreno društvo.
On kao zaseban politički entitet ne postoji – on je samo produžena ruka svojih naddržavnih mecena, u ime kojih će danas reći da je klima gnostički uzrok sveg zla na svijetu, a sutra, ako se njegovi poltronski zadaci promijene, da je nebo zeleno, a trava plava. Generaciji političara koji trenutno vode zapadno društvo istina je sekundarna, a ideološki napuci primarni. Tomislav Tomašević ogledni je primjer toga.
Izvor: Sapere Aude
