Domovina

Hodak: Smoje je bio pravi jugoslavenski druker

Prosječni IQ je negdje oko 97. To je gotovo 60 manje od IQ-a koje su imali, recimo, Stephen Hawking i Einstein. Ovaj potonji nas je razveselio uzrečicom kako su samo dvije stvari bezgranične – svemir i glupost, uz napomenu da za svemir to još nije 100 posto siguran.

Jednom je, u trenutku iskrenosti, rekao naš psihijatar dr. Herman Vukušić: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih”. Koliko ima hrvatskih povjesničara koji nisu pregledani samo Bog zna. Koliki je prosječni IQ naših hrvatskih povjesničara i onih koji pišu srednjoškolske udžbenike povijesti ocijenite sami, odnosno koliko ih je “nepregledanih”. Već su “pre(o)gledani” Klasić, Goldstein, Jakovina, Markovina, a svoj pregled čekaju razni jugo-autori srednjoškolskih povijesnih udžbenika.

Najnovija prijava za taj pregled mogla bi biti i za Akmadžu i Hasanbegovića. Naime, u Zagrebu je, u okviru Hrvatskog instituta za povijest, održan kolokvij pod nazivom: “Bosanska golgota četnika 1945.”. Gosti su bili srbijanski “istoričari” Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević. Zanima me samo IQ organizatora ovog skupa bez obzira na opće poznate povijesne činjenice. Naime, već nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. četnici Draže Mihailovića počeli su najprije tajno, a potom i javno približavanje Titu i komunistima. Zagreb su tako “oslobodile” miješane partizansko-četničke jedinice, naravno u partizanskim uniformama.

Gura li nas se u obnovljeno jugo-bratstvo i jedinstvo?

Tako je partizanski general Dapčević jednom prilikom priznao da su u svibnju 1945. partizani strijeljali kraj Maribora oko 30 tisuća ustaša i domobrana, a četnici su, uz asistenciju Engleza, pušteni kući. Klasić zna “znanje”. Aktualni jugo-istoričar Hrvoje Klasić je “šokovan” pa kaže: “Šokantno je da su za istim stolom sjedili oni koji veličaju ustaške zločine nad Srbima i četničke zločine nad Hrvatima i revitaliziraju ih”. A onog koji veliča partizanske zločine nad Hrvatima nisu pozvali za stol. Odmah svi na pregled! Uglavnom po Klasiću su četnici i ustaše “dobro surađivali” u Drugom svjetskom ratu. Valjda je po Klasiću ta suradnja išla toliko daleko da su udovice četnika od NDH dobivale mirovine, hranu, lijekove, oružje… Naš “istoričar” valjda “misli” da su onda s tim oružjem četnici napadali njegove partizane. Vjerojatno i onda kad su se pred kraj rata masovno presvlačili u partizanske uniforme nakon obaveznog brijanja… Ma kakav Drugi svjetski rat! Po Klasiću i jugo-povjesničarima to je bio samo bratoubilački rat partizana, ustaša i četnika. Međutim, za to klanje su nakon 8. svibnja 1945. platili isključivo ustaše dok četnici i partizani preko svojih nasljednika i danas primaju “penzije” od RH…

Mirovine, naime, primaju samo oni koji su se borili i izborili za Tuđmanovu Hrvatsku. A epizoda s Hrvatskim institutom za povijest, Miroslavom Akmadžom, Hasanbegovićem, Klasićem te četničkim istoričarima Dimitrijevićem i Devićem samo pokazuje u kojoj smo još mjeri zatrovani vulgarnom ideološkom jugo-propagandom i koliko smo još daleko od izlječenja. Ako uopće jesmo? Možda je to baš put kojim nas se stalno pomalo i tobože neprimjetno gura u neko obnovljeno jugo bratstvo i jedinstvo.

U Koprivnici je trideset metara od policijske postaje eksplodirala eksplozivna naprava.

Policija nije reagirala jer nije bilo dojave građana.

Muškarci opet kleče i mole, narušavaju javni red i mir jugofila, ateista i “progresivnih” liberala. Preglasno mole. Fred Matić, inače zvan Punjena ptica, je ponovno u ekstazi. Bio je čvrstog uvjerenja kako je aktivizam u državi za koju se on borio dozvoljen samo za ljevičare i liberale (npr.: za pripadnike Možemo! kao Benčićku, Uršu Raukar i sl.). Nigdje nisam pročitao ni vidio da “molitelji” urlaju, potežu druge za rukav, ometaju promet, deru se da je pobačaj “civilizacijski domet”, leže po pločnicima, lobiraju kod “svojih” istomišljenika u Saboru da galame po medijima i zagovaraju ih… Ljudi samo kleče i mole. Uglavnom, djeluju dijametralno suprotno od Freda Matića. Po reakcijama na fejsu Fred mnogima ide na “onu stvar”. Koja je to stvar ostaje na Fredu da sam utvrdi. Jednog će dana možda i naš Fred otkriti “sveti gral”…

Kao što je nekadašnji predsjednik RH Stipe Mesić dodijelio američkom veleposlaniku Williamu Montgomeryju velered kneza Trpimira zbog njegovih zasluga za uvođenje vele-reda, možda ga jednom, ako Kolinda opet postane predsjednica, dobije i Fred Matić.

Drago mi je da se nakon Splita i Zagreb poklonio našem “velikanu” Miljenku Smoji. Smoje to i zaslužuje. Karmela Devčić u Večernjaku nas podučava: “Otkud splitski dišpet?” Nastavlja: “Tražila se karta više”. Zagrepčani kuže što je prava kvaliteta. Kad je Dragan Despot, pred otprilike godinu dana, postavio na scenu Krležin roman “Na rubu pameti” iz 1938., dvorana na Trgu bana Jelačića bila je poluprazna. Danas, sto metara sjevernije, traži se karta više za “Velo misto”. Očito, svoj istančan ukus žitelji glavnog grada pokazuju tek kad se pojave Lepa Brena i Smoje. Nekako je simbolično da će oboje nastupiti u hrvatskoj “komediji”.

Smoje je bio pravi jugoslavenski druker

No vratimo se mi našem Miljenku. Tip je bio stvarno osebujan lik. Danas ga se štoviše podiže na razinu idola. Kao, bio je “naš čovik” koji se rugao vlastodršcima. Ha, ha, ha! Smoje je bio stopostotni režimski novinar i cinker. Ne “žviždač” nego druker. Već sam više puta pisao o tome kako postoji sudska presuda iz koje je vidljivo da je “naš čovik” prijavio miliciji taksistu koji je povjerovao kako je Smoje “naš čovik”. Smoje je bio definitivno jedan od kulturnjačkih stupova tadašnjeg komunističkog režima. U protivnom mu nikada ne bi bilo ni dozvoljeno da napiše i snimi humorističke serije “Naše malo misto” i “Velo misto”. Bio je uvjereni splitski Jugoslaven. Njegov tobožnji “anarhizam” bio je samo jeftina farsa, krinka kako bi humanizirao komunističku jugo-vladavinu. Vlaji su po njemu bili “horde koje su se s druge strane brda spustile u fini, crveni i jugoslavenski Split”. Kad je 26. listopada 1985. došlo do “gužve” na utakmici Hajduk – Crvena Zvezda, uzburkale strasti Splićana “smirivao” je naš Miljenko izjavivši: “Klero-nacionalisti, još bolje fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom, a još i tuku pitomce”(?). Uz ostale kvalitete, bio je i najžešći protivnik skidanju crvene zvijezde s hajdukovog dresa. Godine 1986. ili 85. bio sam na utakmici Hajduk-Dinamo u Splitu. Dan ranije Smoje je otprilike napisao kako je*eš pobjedu protiv ovakvog Dinama, aludirajući na tada “slabu” Ćirinu momčad. Završilo je 4:0 za Dinamo, a junak pobjede bio je, Ćirno otkriće, gluhonijemi Jozo Bogdanović koji je dao dva gola. Smoju sam vidio na tribini. Izgledao je kao da su mu upravo javili kako je njegov ljubimac Tito umro.

Što se to događa s našim dragim i lijepim Zagrebom? S jedne strane se slavi Smoje, s druge dolazi i glazbeno nas zatupljuje Lepa Brena, s treće beogradski povjesničari dolaze cmizdriti nad “zlom sudbinom” četnika u Drugom svjetskom ratu, pa cajke pune Arenu… Očekuje se možda uskoro i neki moderni balet o Arkanu, povratak Tita na sve zagrebačke trgove, ulice koje nose imena Milke Planinc, Anke Berus, možda sutra i Vučića, Izetbegovića mlađeg, Plavšićke, Martića itd. Sve to u ime novog bratstva i jedinstva koje su Tuđman i njegovi nacionalisti nasilno prekinuli osnovavši i izborivši samostalnu Hrvatsku. Naravno, prije toga “Možemo!” mora riješiti još samo pitanje smeća u gradu… Mislim na ono nacionalističko!

Izvor: Zvonimir Hodak

crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button