Blizanci Željko i Davor Glasnović, rođeni su 24. veljače 1954. godine u Zagrebu. Kao dvogodišnjaci Glasnovići s obitelji sele u Kanadu.
Nakon petogodišnje službe u kanadskoj vojsci Željko Glasnović prelazi u Legiju stranaca u kojima se zadržava godinu dana.
Krajem lipnja 1991. kada se pukovnija Legijevih stranaca, u koju se bio Glasnović vratio iz Zaljevskog rata, namjeravao se odmoriti od sedmomjesečnog rata prije nego što ga pošalju u neku drugu vojnu misiju. Dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, u vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio napustiti Legiju stranaca i otići u Domovinu iz koje je otišao kao beba.
U Hrvatsku dolazi u kolovozu 1991. godine i priključuje se Zboru narodne garde. Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao je na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prelazi po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe. Pri samom kraju ’91. godine priključen je bojni Zrinski s kojom sudjeluje u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je dobio metak pored srca i biva teže ranjen. Prepričava se kako je suborcima tada rekao „ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite”. lzvukli su ga preko snijegom zametenih planina preko Bugojna do franjevačkog samostana na Šćitu u Rami. Odatle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja.Pobjegao je iz bolnice u Splitu i ponovno se vratio na kupreško ratište.
U listopadu 1992. preuzima brigadu HVO-a Kralj Tomislav. Radi uvođenja discipline i odgovornosti, po uzoru na Legiju stranaca, Željko Glasnović imao je „muške” metode u postrojbama koje je obučavao. „Dao sam na znanje, ako će se sa mnom igrati da neće biti milost”, rekao je Glasnović pojašnjavajući da se odnosilo na kritiku, „peglanje” onih koji su kršili pravila i nisu se vojnički ponašali i to pred cijelom postrojbom. U njegovoj brigadi u Tomislavgradu bilo je i oko 500 Muslimana. Kada je počeo hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, oni su razoružani, Glasnović je tada bio na rubu suza, ali nikome se ništa nije dogodilo. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma postaje zapovjednik Prve gardijske brigade HVO-a, legendarnih Bušića, s kojom u operaciji Cincar oslobođenja Kupresa. U svibnju 1994.
Nakon “Oluje” bio je zapovjednik HVO-a u sklopu Hrvatskih snaga (HV i HVO) kojima je zapovijedao general Ante Gotovina prilikom operacije oslobađanja okupiranih dijelova BiH. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je završio rat u BiH, postaje programski menadžer za program vojne stabilizacije u Sarajevu. Potom je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić umirio ga je 2000. godine nakon pisma dvanaestorice generala koji su tražili prestanak blaćenja Domovinskog rata.
Željko Glasnović ima karizam i uživa veliki ugled pogotovo među svojim bivšim vojnicima koji svjedoče kako je kao zapovjednik išao u izviđanja, u diverzantske akcije te ga drže „živom legendom“.
DAVOR GLASNOVIĆ: Četnici su mi odrezali uho, bušili koljeno, a optužili za zločin dok sam bio u logoru!
Davor Glasnović bio je pripadnik „Bojne Frankopana“, prije toga služio je u Kanadskoj vojsci. U srbijanskim logorima od Knina, preko Banja Luke do Manjače proveo je strašnih 15 mjeseci. Stopostotni je HRVI 2. skupine, a sada se ponovno bavi suvremenom poviješću, što je i studirao u Kanadi.
MLAĐI OD ŽELJKA – 5 MINUTA!
Mlađi sam od Željke pet minuta – kroz šalu je rekao Davor Glasnović i nastavio ozbiljno:
– Željko je bio pripadnik elitnih postrojbi Kanadske vojske. Bio je iu Legiji stranaca, au Hrvatsku se vratio prvi. Ja sam otišao za njim, u studenom 1991. godine.
Davor Glasnović je zarobljen kod Kupresa 4. svibnja 1992. godine, mjesec dana nakon što je njegov brat Željko na istom bojištu ranjen:
– Upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i postelja mi je bila potpuno prepolovljena. Započela je 15-mjesečna „zabava“.
Skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu… Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Jedan četnik je izvadio bodež, rekao je „Što je ovo?!“ i odrezao mi uho! Prvo što su mi rekli nakon zarobljavanja:
„Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“ Rekli su mi i da će me odvesti u selo, posebno na ražnju… Znao sam da su to u stanju učiniti, jer ima dokumentiranih činjenica iz 2. svjetskog rata, gdje su partizani i četnici, dvije iste pasmine, to doslovno radili.
Nekoliko puta sam padao u nesvjest. Bacili su me na kamion jugo-vojske, nije bilo ugodno – nastavlja Glasnović svoju potresnu ispovijest i prisjeća se kako je odbačen u nekom podrumu:
– Tada sam prvi put vidio kako se odnose prema zarobljenicima. Imao sam malo sreće što sam bio teško ranjen pa me nisu odmah počeli maltretirati. Jednog muslimanskog civila su najteže mučili. Trebalo bi mi dugo vremena da sve to opišem! Gazili su po njemu, skakali na njega, udarali ga nogama, rukama… Kada su me zarobili prvo su mislili da sam general, moj brat Željko Glasnović.
Odlučili su nas prebaciti u Banja Luku, da nas sakriju od Crvenog križa. Kod transporta je jedan momak umro na meni od batine, jer su nas cijelim putem tukli. Bilo je užasno vruće, svi su morali klečati… I u filmovima vidite kako su zatočenici izuzetno žedni i viču: „Vode, vode!“ Tada sam shvatio da to uopće nije pretjerano. Mnogi od tih jadnika padali su od batine na mene i ja sam ih morao odgurivati da se ne ugušim. Izderao sam si tako sve laktove… Zamalo sam dehidrirao. Kada smo prolazili kroz sva ta srpska sela, zaustavljali su se kamioni i lokalni ljudi su nas batinjali… Neljudi ima svugdje, to isto podsjeća na 1945. kada su naši ljudi nakon rata vodili po Baniji i lokalci su ih ubijali od batine.
MANJAČA JE ZA MENE BILA SPAS!
U Banjoj Luci je prvo bio u Istražnom zatvoru, nakon čega je prebačen na Manjaču:
– Zatvorili su me prvo s kriminalcima u Banjoj Luci, a kasnije na Manjači s dosta civila koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja. Najviše je bilo muslimana. Manjača je bio kompleks bivše jugoslavenske vojske za stoku, a tako su se i ponašali prema nama. Mene su stavili u štalu za konje. Kada sam čuo kako batinjaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti.
Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu… Jednog Filipovića tjerali su danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga skakanjem na prsa. To je bila standardna metoda ubijanja.
Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Sjećam se kako su na taj način ubili jednog ugostitelja iz Prijedora, Bošnjaka. Rekli su mi: „Eto Glasnoviću, da vidiš, kako se to radi!“
Kakva god bila Manjača, ona je za mene bila spas, s obzirom na to što su mi sve radili u bolnici u Banjoj Luci – prisjeća se Glasnović strašne torture koju je prošao i navodi šokantne detalje:
– Mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnika da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilu, u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno… Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. Najgore je bilo kod smjene stražara. Tukli su me po glavi, već sam mislio da će me ubiti, probudio sam se u lokvi krvi… Ja sam još i dobro prošao, kako su drugi završili.
BUŠENJE KOLJENA ELEKTRIČNOM BUŠILICOM
Sjeća se još jedne strašne epizode: – U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrebili su me za koljeno… Imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i druge strane.
Na upit voditelja, što su radili liječnici, Glasnović je odgovorio: –
Bili su distancirani na neki način, ja ne bih krivio medicinsko osoblje, oni nisu bili prisutni. Da sam im išta rekao, ne bi bilo nikakve koristi.
Pisao sam Crvenom križu, to su cenzurirali. Nekako sam se javio tetki u Zagrebu i tako su moji saznali da sam živ. Kada je napokon došao Crveni križ, imali ste što vidjeti. Nisam trebao ništa govoriti – kaže Glasnović koji je razmijenjen nakon punih 15 mjeseci kod Dragalića:
– Mijenjali su nas pet za pet. Sjećam se da su naši kasnili i da su nam rekli da neće biti ništa od razmjene. Pogledali smo se i dogovorili da natrag ne idemo i da ćemo napasti stražara, pa što bude… Ipak, naši su se pojavili, stali su na ručak s jednim zarobljenikom. Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali.
HRVATSLK SLUŽBE NE ZANIMA GLASNOVIĆEVA PRIČA
Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedne hrvatske službe, nitko iz naših institucija nije razgovarao s Davorom Glasnovićem: – Nakon što sam izašao na razmjeni, nitko me nije debrificirao. Sa mnom su pričali samo članovi jedne danske nevladine udruge. Od hrvatske vlasti baš nitko nije razgovarao sa mnom! Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, što sam sve vidio, tko me je mučio, tko je naređivao… Ništa!
Prije par godina zvali su me iz DORH-a kao svjedoka tek u nekom desetom slučaju, protiv nekog Jorgića i to je sve.
Komentirajući srpske optužnice protiv naših generala, Glasnović je izjavio:
– Oni samo nastavljaju rat drugim sredstvima. To nije ništa novo, srbijanska je politika od pamtivjeka utemeljena na lažima i obmanama. U miru pokušavaju dobiti ono, što nisu uspjeli u ratu. Najveći je apsurd da sam i ja na njihovom spisku osumnjičenih za ratne zločine.
Banjalučko tužilaštvo me stavilo na optužnicu i terete me za područje na kojem uopće nisam bio, to je Livno i za period kada sam bio u logoru! Zamislite, optužuju me da sam činio zločine kada sam bio u njihovom zatočeništvu! U optužnici su potpuno pobrkali datume, naveli pogrešan nadimak, to je smiješno.
Izvor: Portal dnevnih novosti
