Bježi doma dok još možeš!, zapištala mi je poruka na mobitelu. Prijatelj iz Zagreba. Znam da se šali pa odgovaram u istom tonu: “Sad mi kažeš… Kasno je. Čučim u skloništu već treći dan, ponestaje hrane!” piše poznati istraživački novinar Robert Valdec za dnevno.hr.
“Ima li već slučajeva kanibalizma?”
“Još ne, ako ne računam susjedu koju smo danas pojeli…”
Slični dijalozi Whatsappom sve su češći, a povod su im naslovi iz naših medija koji prenose “dramatične vijesti iz Rusije”, u kojima, u pravilu, nepotpisani “umjetnici” prepisuju već nekoliko puta prepisane i svaki put dodatno nakićene tekstove iz “dobro obaviještenih izvora, čiji identitet skrivaju iz sigurnosnih razloga”. Takve tekstove preskačem tragajući za koliko-toliko relevantnim informacijama, na svim stranama, pa ih onda uspoređujem, važem, provjeravam…
Tragači za istinom
Ali kada mi je u jednoj poruci došla poveznica na tekst u jednim našim dnevnim novinama, potpisan imenom i prezimenom, štoviše i fotografijom autora kojeg dobro poznajem, zabrinuo sam se: “Panika u Moskvi!”, vrištao je naslov teksta sugerirajući kako je ekskluzivnu informaciju o strahu i panici na ulicama ruskoga glavnog grada u zagrebačku redakciju odavde odaslao upravo moj znanac osobno.
Moskva je velika, možda u dijelu u kojem trenutno živim ljudi još nisu informirani tako dobro kao u Hrvatskoj. No kvragu i panika, eto mi prilike da sjednem na piće sa starim kolegom ovdje, na drugom kraju svijeta, pomislio sam, pa mu odmah veselo natipkao poruku:
“Pozdrav, stari moj, hajdemo se naći na piću!”
“A gdje si ti?”, odmah je stigao odgovor.
“Pa u Moskvi, gdje i ti”, uzvratih.
“Ali ja nisam u Rusiji”, odgovorio je.
“Pa čekaj, kako nisi? Upravo čitam tvoj izvještaj iz Moskve…”
“Ma neeee… Čuo sam se s jednim prijateljem koji je tamo”.
“Ništa od susreta dakle”, zaključio sam razočarano. Na trenutak sam čak otvorio i stranicu Faktografa, da vidim jesu li se njegovi tragači za istinom okomili na mog znanca i medij u kojem radi. Nisu. Zacijelo su još izučavali kontekst.
“Vidi se da ti je postalo dosadno i da ti nedostaju zemljaci”, počela me podbadati ženica, pa brzo dodala: “Nije tvoj, iz Hrvatske, ali je blizu – sjećaš se moje prijateljice Tanje i njezina muža, Talijana iz Vicenze. U subotu su nas pozvali u goste. Silvano i ona su prije nekoliko godina u Podmoskovju, kod Sergejeva Posada, gradića kojeg smo ionako planirali obići, otvorili pravu, talijansku pizzeriju!”
Silvano je još prije dvadesetak godina došao u Moskvu, i to iz Londona, gdje je radio kao glavni chef poznatog talijanskog restorana, kako bi preuzeo vođenje kuhinje netom otvorenog ekskluzivnog talijanskog restorana u središtu Moskve.
Popularna pizza
Došao je na šest mjeseci do godinu dana da bi restoran ‘uveo u posao’, posložio jelovnik, obučio ljude, pa odletio nekamo drugamo, u novi gastronomski izazov. No tu je susreo Tatjanu. I još je tu. Posljednji put smo, prije sedam, osam godina, ugostili mi njih – tada sam chef bio ja i nije mi bilo svejedno hoću li se osramotiti pred prekaljenim profesionalcem. Očito nisam. Jer čim smo se ovaj put sreli, prvo se prisjetio moje “race z mlincima” koja je bila tada na trpezi. Mlinaca koje sam tada donio sa sobom posebno. Jer Silvanu su uža specijalnost upravo tijesta. Majstor je u spravljanju peciva, pasti, raznih vrsta kruha, tako da je napokon, otvaranjem vlastite pizzerije, došao na svoje.
“Zapravo, pizzeriju smo otvorili nakon što smo se preselili iz grada u Podmoskovje i dovršili kuću, kako bismo stvorili ugodno mjesto za sebe, prijatelje i mještane Mostovika, mjestašca u kojem smo savili gnijezdo”, priča nam Tatjana dok blagujemo u restoranu luksuznih toplica, gdje su se smjestili na tjedan dana. Pizzeriju su, naime, privremeno zatvorili jer Silvano sljedeći tjedan napokon putuje u Italiju, prvi put nakon više od tri godine.
“No naše ugodno, mirno mjesto za prijatelje i susjede, nakon posve slučajnog dolaska jednog novinara koji je putom ogladnio i zaustavio se kod nas, pa nakon nekoliko dana objavio tekst u čitanom dnevniku Argumenti i fakti, okrenulo nam je život naopako! Sjećam se, ja sam bila u Moskvi, na poslu, kada me je Silvano panično nazvao oko podneva iz lokala s viješću da je od jutra potrošio zalihe namirnica za tri dana, a ispred pizzerije ljudi čekaju u dugačkom redu! I tako je, bez ikakve namjerne reklame, naša pizza postala toliko popularna da zbog nje u naše mjesto dolaze gosti iz stotinjak kilometara udaljene Moskve!”
Ubrzo su pizzeriju bili prisiljeni proširiti, nadogradili su i veliku terasu, a iz Italije je dopremljena i originalna, velika krušna peć.
Političke vode
“Silvano, osim što je radoholičar, u pizzeriji je od 7 ujutro do 10 navečer, mora osobno nadzirati svaki potez u lokalu. Inače smo zatvoreni samo ponedjeljkom, sve ostale dane u tjednu on je u punom pogonu. I tako već četiri godine. S iznimkom razdoblja kada ga je srušio covid, završio je u bolnici na respiratoru i jedva se izvukao. No čim je izašao iz bolnice, vatra u peći za pizzu odmah se ponovno rasplamsala”, nastavlja dodajući kako ga je jedva nagovorila na ovaj “godišnji odmor”.
“Ostajem dva, tri tjedna, pa se vraćam”, objašnjava Silvano i povjerava mi ciljeve svog putovanja: “Naravno, želim vidjeti djecu, unuke, stare prijatelje, ali i ozbiljno razgovarati s kćeri i sinom o tome da se presele ovamo u Rusiju. Kuća je velika, a planiram podići još jednu etažu, bilo bi mjesta za sve. I posla”, mašta, ističući kako je kći već ozbiljno zagrizla za tu ideju, no sin se još premišlja.
A dobro bi mu došao netko tko će preuzeti obiteljski posao. Jer on polako razmišlja o mirovini. A pizzeriju ne namjerava prodati ili povjeriti nekom drugom, brend je stvarao teško i ne bi želio da “Pizza da Silvano” postane lošija.
Jer sve radi sam – mijesi tijesto, proizvodi vlastitu mozzarellu od mlijeka koje kupuje na farmama u okolici, čak suši i vlastitu salamu, kuha umake…
“Ispočetka sam dosta namirnica nabavljao iz Italije, no sankcije su prekinule opskrbu pa sam se počeo snalaziti sam. Osim toga, ovdje su počeli proizvoditi i salame, kobasice, sireve koji kvalitetom nimalo ne zaostaju za našim, tako da nemam problema sa sankcijama, naprotiv”, ističe.
“Proživjeli smo sankcije, pandemiju, lockdown, sada i ovaj rat…”, nastavlja.
Pokušavam ga navući u političke vode, komentirati aktualnu situaciju, no spretno se izmiče. Apolitičan je, a ratni sukob u Ukrajini komentira kratko.
Ljudi na terenu
“Dok se dvojica svađaju i tuku, treći promatra i profitira. S tim da ovdje nije samo treći, nego i četvrti, peti… Rat nije nikomu tko ratuje donio ništa dobro. Žao mi je ljudi…”, samo kaže, vraćajući se opet na miran teren – dokupio je, veli, još tisuću četvornih metara zemlje uz svoju okućnicu, i čim se vrati, kreće u uređenje ogromnog povrtnjaka na kojem će uzgajati organsko povrće za svoj restoran…
Već se smračilo kada smo se oprostili od Tatjane i Silvana, sjeli u taksi, pa kroz snježnu mećavu natrag u Moskvu. Usput na mobitelu pregledavam hrvatske medije, da vidim je li nam uopće sigurno vratiti se u grad iz provincije. Možda je na ulicama kaos, panika? Žena sluša lokalne vijesti s radija i umiruje me, no ja sam skloniji provjeriti kakva je situacija iz više izvora. Dobro obaviještenih. Ipak oni imaju svoje ljude na terenu.
Izvor:Robert Valdec/dnevno.hr
