”Beatifikacija” Miljenka Smoje kojoj svjedočimo ovih dana je plod političkih prilika u kojima “Smojina dica”, kako sama sebe nazivaju, zauzimaju središnji medijski prostor dok su istinski domoljubi maknuti u drugi plan. Tako smo večeras svjedočili hvalospjevima o Smoji i na HRT-u čime su opalili šamar svim žrtvama u Domovinskom ratu, hrvatskoj kulturi i tradiciji, ali i hrvatskom identitetu grada pod Marjanom.
Naime, sve navedeno Smoje je prezirao iz dna duše. To nije skrivao do svoje smrti i jedino mu treba čestitati na dosljednosti. Novinar Joško Čelan u svojoj antologijskoj knjizi „Spomenik izdaji“ razotkrio je Smoju kao čovjeka koji se čitavi svoj život bavio prokazivanjem ljudi hrvatske orijentacije, ali i čovjeka kojemu je srce bilo u Beogradu, a samo pojava u Splitu.
Miljenko Smoje je važan i nezaobilazan dio dalmatinskog i jugoslavenskog(ne i hrvatskog) novinarstva, solidan reporter, ali po svojem književnom dometu i opusu beznačajan književnik.
Gledano bez optuživanja i diskvalifikacije, Smoje je dio one splitske projugoslavenske, prosrpske i kroatofobično-autonomaške političke tradicije kakvu su izgradili Ivo Ćipiko, Niko Bartulović, Đuro Vilović, Mirko Korolija, Ćiro Čičin Šain, Sibe Miličić i drugi, o kojima je Ivan J. Bošković napisao knjigu faktografski, bez mržnje i naklonosti kako bi, mislimo, trebalo raditi i dokumentarne filmove.
Istina da je on novu političku stvarnost osamostaljene Hrvatske duboko prezreo i vjerojatno je zbog antihrvatskih stavova određenih neugodnosti i na ulici, u kavanama, pa i vlastitom stanu, zbog čega zaista moramo žaliti, ali postoji i onaj drugi dio istine koji se zaboravlja. Recimo, Smoje je izravno poistovjećivao Franju Tuđmana i Antu Pavelića, a slobodnu demokratsku Republiku Hrvatsku s NDH.
Čak je Račana i Tomca proglasio je nacionalistima, nije priznavao SK Hrvatske, već samo Jugoslavije, demonstrativno je odbio ići na “plac” nakon što je Hajduk promijenio grb na dresovima. Dok je Split bombardiran, on je još vjerovao u JNA. Podržavao je čak i Miloševića i njegove ratne mitinge pa tako je u svojoj Slobodnoj 1988. oštro ukorio vodstvo tadašnjeg Splita što nije bilo u prvim redovima Miloševićeva mitinga u Kragujevcu:
‘A baš Split ne smi švigavat, nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pita išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu.’
