Vrijednost kolende u njezinoj je tradiciji jer je mnogo stoljeća ostala u narodu. Melodija je jednostavna, a riječi prenose dobre želje. Dubrovačka kolenda sve više privlači pozornost osobito otkako je u veljači 2021. godine proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Kolendati je počeo kao mladić sa svojim prijateljima s kojima je »u ono vrijeme«, kako običava reći, pjesmom sudjelovao u animiranju liturgijskih slavlja na misama mladih kod dominikanaca u Gradu. Već nekoliko godina službeno je u mirovini, ali i dalje – sada je to gotovo 55 godina – s VIG-om »Veritas« pjeva na nedjeljnoj misi. Dubrovački glazbenik i pedagog prof. Viktor Viki Lenert podijelio je za Glas Koncila sjećanja na kolendavanje u Dubrovniku te ispričao kako ta glazbena tradicija s juga Hrvatske živi do danas…
Kolenda s harmonikom i gitarom
»Prije polnoćke naša bi ekipa išla po kućama naših prijatelja u Gradu, išli bismo na nekoliko lokacija i onda bismo na vratima kuća kolendavali i zaželjeli dobre želje koje kolenda riječima izražava«, prisjeća se glazbenik Lenert. Pretposljednja postaja njihova kolendarskoga đira na Badnju večer bila bi Biskupova palača. Tu bi se kolendari i kolendarice popeli uz skale i kolendom tadašnjemu dubrovačkomu biskupu Severinu Perneku, koji je do potresa 1979. godine živio u Biskupskoj palači u Gradu, zapjevali uz ostalo: »Ođe, ođe, nazdravlje Vam Badnja veče dođe.«
»Biskup bi onda otvorio vrata«, prisjeća se Lenert, »pogledao koliko nas to ima, pa rekao: ‘Hoćete li kolačića?’ To je svima nama do dandanas ostalo u sjećanju.« Nakon toga bi mladi kolendari pošli do dominikanaca u klaustar i u samostanske prostorije te bi tamo kolendavali, a onda pjevali na misi polnoćki.
Svake godine na Badnji dan opisana tradicija ne bi se prekidala. Susretali su i druge skupine kolendara, a tih su godina, koliko se može sjetiti naš sugovornik, kolendali većinom odrasli, a manje djeca. Profesor Lenert prisjetio se kako je pokojni maestro Ivo Dražinić osamdesetih, negdje uz osnivanje gradskoga zbora »Libertas«, započeo s neformalnim kolendavanjem po Stradunu s harmonikom i gitarom. Povratak dubrovačke tradicije na takav je način iz godine u godinu postajao sve prihvaćeniji, pa je danas Badnji dan u Dubrovniku, posebice unutar zidina, uistinu posebna i svečana priča.
I biskup na kolendarskoj ruti
Ima više skupina kolendara koji na Badnje jutro započinju s obilascima i to traje cijelo prijepodne. Svi oni imaju svoje putanje kolendavanja, objašnjava Lenert, idu na neka zajednička mjesta, poput bolnice i domova umirovljenika. Otkako se dubrovački biskup vratio živjeti u obnovljenu Biskupsku palaču, kolendari su uvrstili i njega na svoju kolendarsku rutu. Zanimljivo je da im se u tom obilasku ne događa da se nađu u isto vrijeme na istom mjestu s nekom drugom skupinom kolendara. Ako se to možda i dogodi, pričekaju jedni druge pa nastupe sa svojim dobrim kolendarskim željama. Sve te skupine poput Gradske glazbe Dubrovnik, Folklornoga ansambla »Linđo« i drugih, zajedno s građanima koji na Badnji dan dolaze u Grad, u podne se okupe ispred Gradske kafane gdje zapjevaju gradskoj vlasti. »Libertas« svoje kolendavanje završi, naravno, kod dominikanaca, uz smijeh zaključuje Lenert. »Na svakom mjestu gdje dođemo pjevamo dvije-tri pjesme, ne pjeva se samo kolenda. Kad prođe cijeli taj dan, meni grlo gotovo ‘pođe’. Fizički to bude naporno, ali ima netko gore tko nam da snage da sve to izdržimo.«
Vrijednost kolende upravo je u njezinoj tradiciji jer je toliko stoljeća ostala u narodu. Melodija je jednostavna, a riječi prenose dobre želje. O budućnosti kolendavanja dubrovački profesor kaže: »To će ostati do kraja, pogotovo u ovom kraju. Ta tradicija kolendavanja u Dubrovniku će biti vječita.«
Neuništiva i vječna kolenda
Spomenuo je profesor Lenert kako dvije sestre Dubrovkinje Paola i Sanja Dražić održavaju škole kolendavanja. Dva mjeseca prije Božića pozovu zainteresiranu djecu, podučavaju ih i uvježbavaju. Ove godine djeca su imala koncert na skalinima svetoga Vlaha, a roditelji su ih na instrumentima pratili. Dubrovačka kolenda u Dubrovniku sve više privlači pozornost osobito otkako je u veljači 2021. godine proglašena zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom te je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Poznato je da prvi pisani tragovi o kolendi u Dubrovniku sežu u 13. stoljeće i ona se u njima ne prepoznaje toliko kao pjesma, nego više kao običaj kojim knez dariva mornare i ribare koji bi mu dolazili čestitati blagdan. Imala je ona svoj povijesni razvoj, a u jednom trenutku postojalo je čak 19 blagdana koji su se kolendom čestitali. Danas je običaj tradicionalne blagdanske čestitarske pjesme ostao vezan uz Badnji dan i Staru godinu. Kolendavanju se posljednjih godina pristupilo i na znanstveni način pa je jedna druga Dubrovkinja dr. Jelena Obradović Mojaš istražila izvore, objavila doktorsku disertaciju o toj temi, a ove je godine organizirala znanstveni skup i tematsku šetnju po Gradu posvećenu kolendavanju.
»Kad je pjesma i glazba u pitanju, Dubrovnik je neuništiv«, smatra glazbenik Lenert. »Neke stvari u Dubrovniku vječno ostaju, jedna od njih je kolenda. Ona će nas sve nadživjeti.«
