Svako malo, Srbija, ili bolje rečeno njihovi čelnici, nabacuju blato po Hrvatskoj i Hrvatima, a zaboravljaju da su baš oni bili agresori na hrvatsku državu. Već je suvišno i ponavljati da su tijekom agresije učinili ogromna zla, kakva se neće oprati još godinama i godinama.
Evo, uskoro će u Beogradu početi i suđenje četvorici hrvatskih ratnih pilota, sve jedno gore od drugoga. Stoga je već vrijeme da ih se glasno i jasno upita. Tko ste vi da nam sudite?
Međutim, nevjerojatno je da u većini hrvatskih (?) medija srbijanski političari ili politikanti, ili bolje rečeno srbijanski četnici, dobivaju više prostora nego „svi“ hrvatski branitelji zajedno.
Osim toga, zar u Hrvatskoj nema ni jedan, ali baš ni jedan Srbin osim Milorada Pupovca? Sve što on kaže, sve što on „melje“, to se objavljuje. Kad ste primjerice čuli ili čitali nešto o onim Srbima koji su se, za razliku od ovog političkog mutikaše, u vrijeme rata borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu? A navodno je bilo čak oko deset tisuća Srba koji su nosili hrvatske odore! Gdje su oni danas, što se ne javljaju, što ne „šutnu“ razne pupovce, teršeličke i pusiće i slične?
Nu, jeste li se pitali, zbog čega srbijanski trenutačni politički vrh toliko žubori protiv svega što hrvatski diše? Pa, riječ je o tome da se njih ne pita, što su radili u ratu?
Oni se ponašaju kao da se prije 30 godina ništa nije dogodilo na ovim prostorima, kao da nije bilo agresije i kao da smo svi zaboravili ulogu i značaj Srbije, Crne Gore, JNA i domaćih izdajnika.
Za njih je „najvažnije“ da u Hrvatskoj nitko ne pjeva o Domovini, Bogu i obitelji, jer je to za njih kao i u vrijeme diktature Josipa Broza Tita – nacionalizam, šovinizam…
A oni se mogu derati kao „jarci“ da im je ratni zločinac Dragoljub Draža Mihailović Čiča – najdraži!
Nego, što je s optužnicama, u svezi recimo agresije na Vukovar, Škabrnje, Voćin, Osijek, Vinkovce, Županju, Novu Gradišku, Karlovac, Pakrac, Lipik, Gospić, Zadar, Dubrovnik, Kijevo, Šibenik, Tovarnik, Ogulin, Saborsko, Nuštar…. ?
Gdje su nestale te silne optužnice, zbog čega se najčešće govori da dosad nitko nije odgovarao primjerice za ratne i ine zločine u Vukovaru?
Na ta i slična pitanja nema odgovora ni iz Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kao da je sve prekrio šaš i trava.
A županijsko Državno odvjetništvo u Vukovaru, tek da podsjetimo, 24. prosinca 2002., pod brojem: DO-K-41/99, temeljem čl. 41. st. 2 toč.3 ZKP/93, u svezi čl. 165.st 2.ZKP/93 podiglo je optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru, protiv: Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića, zbog niza najtežih ratnih i civilnih zločina, koji su se u tome gradu dogodili od kolovoza do studenoga 1991. godine.
Ispitani su brojni svjedoci, nabrojena imena brojnih civilnih žrtava, zatim je iznijet popis svega što su uništili, otuđili, razorili Srbi i njihovi pomagači, a ono što je poglavito zanimljivo Državno odvjetništvo na čelu sa tadašnjim zamjenikom Županijskog državnog odvjetnika Emila Mitrovskog predložio je da se u svezi ovoga saslušaju i stotine svjedoka, od kojih danas dobar dio na žalost više nije na životu, baš kao što nisu ni poneki krvnici..
Dakle, ta optužnica postoji, sastavljena je na 57 stranica, (!) ali… što se dogodilo s njom, tim više što su na temelju nje trebale biti optužene, odnosno osuđene i brojne druge osobe, koje su svakodnevno jurišale i razarale ovaj grad, a naročito njihovu bolnicu?
S druge pak strane, kakav apsurd, iz Srbije stižu optužnice protiv hrvatskih branitelja, ratnih pilota i drugih, kojima se prijeti najtežim kaznama samo ako pređu granicu! Svojedobno je Veljko Marić, kojeg su nažalost već mnogi zaboravili, kidnapiran i osuđen po jednoj takvoj, a što je po tom pitanju učinila hrvatska država? Uspjela je jedino u tome da ga se iz srbijanskog zatvora prebaci u hrvatski!
Međutim, gdje su optužnice za zla koje su učinili Srbi na okupiranim hrvatskim teritorijima, primjerice za ono što su radili u Vukovaru od 18. studenoga 1991. pa do početka siječnja 1998. (mirna reintegracija), ili pak gdje je optužnica za zločine koji su počinjeni u tzv. Republici Srpska Krajina?
Ne, nemojte reći da postoje, ali da su zločinci nedostupni hrvatskim organima gonjenja, tim više što su baš Državno odvjetništvo, Uskok, ali i druge službe i te kako agilne oko proganjanja hrvatskih branitelja, koji su branili i obranili hrvatsku državu.
Da nije bilo srpske i ine agresije, nitko ne bi trebao odgovarati, pa kad se sudi časnim i uvaženim hrvatskim junacima, uvijek treba prije svega postaviti pitanje: što je bilo prije, kokoš ili jaje?
Srbijanski predsjednik ne može prežaliti što mu se ne dozvoljava da ode u Jasenovac i da tamo pravi cirkus, dok mi ne možemo prežaliti što neće otkriti gdje su nestali iz Domovinskoga rata.
Ovih su dana srbijanski mediji puni naslova ala „Hrvatska napala Srbiju“.
Razni pupovci šute…Dokle?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
