Bog upravlja pravednikove korake i onda kad ovaj ne zna kamo ide. Božje oko uvijek bdije nad nevinima, a grešnicima u svijetlu sakramenata pokazuje put milosti.
Marcel Senberger, mađarski pisac, preživio rat i došao 1945. u New York.
Jednoga dana, vraćajući se kući, odlučio je otići u drugi kraj grada posjetiti bolesnoga prijatelja Viktora Lasla. Vlak je bio prenatrpan.
Mjesta uopće nije bilo, ali istoga trenutka kad je ušao, jedan putnik izlazi i ostavlja njemu mjesto. Sjeda do čovjeka koji čita novine.
Primijetio je da čovjek čita mađarske novine. Njegovo lice odavalo je neizrecivu tugu. Započeli su razgovor na mađarskom, naravno.
Čovjek koji čita novine, rekao je da mu je ime Bela Paskin i počeo mu je pričati o svojoj obitelji. Prije rata studirao je pravo.
Godine 1941. odveden je u njemački radni logor, a zatim u ropstvo u Rusiji.
Teški put, gubitak obitelji i ropstvo. Kad se iz ropstva vratio u rodni grad Debrecen, susjedi su mu kazali da su mu roditelji i supruga odvedeni u logor i da se nikada kasnije za njih nije čulo.
Marcel je slušao tužnu priču tužnoga čovjeka i sjetio se da je nedavno susreo ženu koja mu je sličnu priču ispričala o obitelji, o mužu koji je otišao i nikada se nije vratio, o godinama u logoru i dolasku u SAD.
Zbog interesa za životnu priču zadržao je njezinu adresu i telefon.
Odmah je pitao: Je li ime tvoje supruge Marija?
– Da! Odakle vi to znate?!
Izišli su na prvoj stanici; on je ženu nazvao telefonom i ona mu se javlja.
On pita: Je li Debrecen grad u kojemu ste živjeli s mužem.
– Da, i kazala mu je ime ulice. Poklopilo se ime osobe, ime grada i ime ulice u kojima je ovih dvoje živjelo.
- Molim Vas, gospođo Marijo, opišite mi vašega muža kakav je izgledao.
Ono što je rekla o svome mužu u potpunosti se slagalo s onim kako je izgledao ovaj čovjek koji je čitao novine. - Je li Bela Paskin ime vašega muža?
- Da.
- Draga gospođo, ostanite tu gdje jeste, za nekoliko minuta dogodit će se čudo. Sa mnom dolazi vaš muž.
Za sebe zaključuje:
Ne znam kako se ovo moglo dogoditi.
Je li slučajnost što sam otišao posjetiti bolesnog prijatelja vlakom kojim do tada nikada nisam išao? Je li slučajno da je u gužvi jedan čovjek ustao da bih ja sjeo i to pokraj Bele Paskina koji je tek došao iz Rusije i čitao mađarske novine?
Je li slučajno da sam prije nekoliko mjeseci upoznao njegovu suprugu i sačuvao njezin telefon i adresu?
Žena iz Mađarske, Marija, u bespućima velikoga rata bila je izgubljena. Ponovno je bila izgubljena u dalekoj zemlji u koju je došla tražiti smiraj.
Nada da će naći jedno drugo bila je iščezla.
Čudesno, nakon dugih lutanja dogodilo se ono čemu se nisu mogli ni nadati.
Božje oko uvijek bdije nad nevinima, a grešnicima u svijetlu sakramenata pokazuje put milosti.
Marcel Senberger začuđeno pita: Je li i Gospodin Bog bio u vlaku onoga dana kad su ovi ljudi beznadno putovali i kad je on sjeo pokraj čovjeka koji čita novine?
Bog upravlja pravednikove korake i onda kad ovaj ne zna kamo ide.
(“Hodočašće”, fra Svetozar Kraljević)
