Što se krije iza lažne empatije Zapada prema Ukrajini? Živimo u svijetu u kojem se malo što više čini smislenim. Preplavljeni smo događajima koji nam izgledaju kao niz nepovezanih katastrofa, koje iznenada izbijaju i povlače se samo kako bi napravile mjesta sljedećoj.
Ništa što je prethodilo ne najavljuje ono što slijedi, niti u onome što slijedi vidimo vezu s onim što je prethodilo. Osjećamo se prepušteni iracionalnim silama, a naši su stalni suputnici postali strah i neizvjesnost, piše u svojoj kolumni Borislav Ristić za portal Vecernji.hr.
Rat u Ukrajini samo je pojačao taj osjećaj da živimo u jednom iracionalnom svijetu. Sva objašnjenja koja nam se nude djeluju šuplja i nerealna. U stvari, čini se kao da smo odustali i od ambicije da razumijemo svijet u kojem živimo. Nude nam se samo binarne slike svijeta, čija funkcija nije da taj svijet objasne, već da našem očaju daju iluziju psihološkog i moralnog utočišta u svijetu u kojem ne nalazimo više nikakvu sigurnost.
Sa strahom gledamo u budućnost, umjesto da se trgnemo i zapitamo kako smo dospjeli u situaciju u kojoj smo se našli. Opsjedaju nas apokaliptičke vizije skore propasti, iako znamo kako je to samo savršena izlika za nedjelovanje, i odraz naše duhovne i moralne paralize.
Nihilističko amor fati postalo je mjerilo naše moralnosti, a tako samo ostajemo zarobljeni u svijetu osjećaja i uvećavamo očaj u nama i kaos oko nas. Ta je paraliza inducirana i nametnuta, a njeno je naličje cinizam. Možda je za nas obične ljude i razumljiv taj osjećaj beznađa, ali dok gledamo zapadne lidere kako su uglavnom i sami obuzeti istim osjećajem nemoći i traženjem izlika za nedjelovanje, stvar postaje sumnjiva.
Dat ćemo si oduška i nazvati Putina novim Hitlerom i ratnim zločincem, ali ćemo jako paziti da ne prekoračimo granice koje nam je on postavio. Zato i imamo apsurd da je jedina efikasna blokada Putinova režima dosad bila blokada njegova službenog Twitter računa.
Ukrajincima pružamo punu moralnu podršku u zlu koje ih je snašlo, ali pritom gledamo da, ipak, ne tresemo previše kavez u kojem se njihov dželat sprema da obavi ono što je zacrtao. Kažu kako se ne pamte uvrede neprijatelja, već šutnja prijatelja, a Ukrajinci će dobro upamtiti naše šuplje fraze.
Takav je ciničan stav Zapada prema ratu u Ukrajini pažljivije promatrače događaja ponukao da se odmaknu od moralizatorske i simplicističke crno-bijele slike stvarnostii odgovore potraže u onoj sivoj zoni koristi i interesa, koja oduvijek predstavlja polje djelovanja velikih sila. I doista, kada se stvari postave u taj širi kontekst, mnogi događaji pod tim svjetlom počnu bacati svoje dugačke sjene.
A u tom širem okviru, koji zaista od prvoga dana kao sjena prati ukrajinsku krizu, od posebnog je značaja Iranski nuklearni sporazum. Utoliko je čudnije što se u medijima slabo ukazuje na okolnost da se, istovremeno s ruskom agresijom na Ukrajinu, u Beču odvijaju intenzivni diplomatski pregovori između Amerike, Europe, Rusije i Irana oko postizanja novog Iranskog sporazuma, u kojima Rusija igra ključnu ulogu.
Iran je tradicionalni saveznik Rusije, a Rusija se u ovom sporazumu pojavljuje kao jamac i glavni provoditelj nuklearnog razoružanja Irana. Rusija će, tako, preko svoje kompanije Rosatom, Iranu isporučivati prirodni uranij u zamjenu za obogaćeni uranij. Uz to je preuzela i obvezu izvoza vojne opreme Iranu, kada Bidenova administracija povuče Trumpovu izvršnu naredbu o zabrani prodaje vojne opreme Iranu.
Dakle, dok svakoga dana slušamo kako se Rusiji od strane Zapada uvode sve jače sankcije, dotle vidimo kako se, kroz odredbe Iranskog sporazuma, Rusiji istovremeno otvara prostor za izbjegavanje sankcija. Ako znamo kako su sankcije glavna poluga preko koje Bidenova administracija, navodno, namjerava vršiti pritisak na Putina zbog invazije Ukrajine, onda je jasno koliko je ovdje riječ o ciničnoj igri sa duplim dnom.
O toj dvostrukoj igri Zapada oko ruskih sankcija imali smo prilike svjedočiti i kada je nedavno Sergej Lavrov javno tražio od Amerikanaca „pisana jamstva da sankcije koje su nametnute Rusiji neće ni na koji način naštetiti našem pravu na slobodnu, punopravnu trgovinu, ulaganja i vojno-tehničke suradnje s Iranom”. Nedugo nakon te objave slijedila je nova u kojoj se kaže kako su Rusi zadovoljni jamstvima koje su dobili. Svima koji su imali uši da čuju bila je to jasna poruka.
Rusi imaju moćnu polugu pritiska na Bidenovu administraciju, preko koje će izigrati njihove sankcije. Izgleda kako Zapad vjeruje u teoriju o dva Putina, jednog, koji je monstrum i ratni zločinac, kojemu uvodimo sankcije, i drugog, važnog saveznika u postizanju Iranskog nuklearnog sporazuma, kojem dajemo pisane garancije kako se sankcije na njega ne odnose.
Sve se čini kao da se ponavlja situacija kakvu smo imali u vrijeme potpisivanja prvog Iranskog sporazuma. I tada je uloga Rusije bila ključna u provođenju tog sporazuma, zbog čega je gromoglasno najavljivan i čuveni “reset” odnosa s Rusijom. Kao što znamo, Trump je taj Obamin sporazum demolirao i izašao iz njega.
Sada je, s dolaskom Bidena na vlast, tada započeti posao trebalo obnoviti i dovršiti. Oni s boljim pamćenjem sjetit će se kako je nacrt Obamina Iranskog sporazuma potpisan u prosincu 2013. godine, a već je u veljači 2014. Putin krenuo na Ukrajinu i aneksiju Krima. Očigledno je Putin shvatio Ukrajinu kao plijen koji mu dolazi u “paketu” s Iranskim sporazumom.
Isto imamo i sad, kad pregovore oko novog Iranskog sporazuma shvaća kao sigurnosnu policu za “dovršetak posla” započetog 2014. Po tome vidimo kako se Iranski sporazum direktno reflektira na Ukrajinu i predstavlja ugrozu za europsku sigurnost uopće. Zato, dok promatramo kako su zapadni lideri silno angažirani oko javnih kritika na račun ruske agresije i zločina nad ukrajinskim civilima, moramo imati na umu da istovremeno isti ti lideri s ruskim diktatorom iza zavjese žurno rade na dovršavanju Iranskog nuklearnog sporazuma.
Stoga, kada se danas pitamo što se krije iza lažne empatije Zapada prema Ukrajini, odgovor nije strah od ruskog nuklearnog arsenala, već strah od ruskih ucjena oko Iranskog nuklearnog sporazuma.
