Za razliku od jugoslavenske historiografske (post)komunističke mitologije o cijelo ratnom savezništvu ustaša i četnika protiv partizana, hrvatska javnost malo zna za brojne bitke koje su vodile oružane snage NDH protiv četnika na teritoriju te zemlje. Poznate su velike bitke ustaša i četnika u istočnoj Bosni prema granici sa Srbijom krajem 1941. i početkom 1942. godine pod zapovjedništvom Jure Francetića, kao i bitke s četnicima s planine Ozren 1943. godine, te bitke na oružanih snaga NDH i četnika na planinama Majevici, Trebavi i okolici Banja Luke i Zenice.
I u Hrvatskoj su bile vođene bitke s četnicima, izvan talijanskih zona utjecaja gdje su Talijani bili u bliskoj suradnji s četnicima, kao npr. u okolici Vojnića i “četničkom grupacijom Raknića”.
Brojni porazi četničkih snaga na području Bosne od strane oružanih snaga NDH bili su uzrok pasivizacije četničkog pokreta u NDH u njemačkoj zoni utjecaja.
Vojna grupacija četnika stigla je na čelu s generalom Dražom Mihailovićem
Tijekom zime 1944./1945. odnosi Ustaške vojnice s četničkim snagama dobivaju novu dimenziju. U tom razdoblju na prostoru istočne Bosne nalazi se velika skupna snaga JVuO-a (Jugoslovenska vojska u otadžbini – četnici) pristigla iz Srbije. Isto se dogodilo na zimu 1941/42 nakon pada Užičke Republike, kada su četnici iz Srbije i Crne Gore počinili velike zločine u istočnim dijelovima NDH.
Ova velika vojna grupacija četnika stigla je na čelu s generalom Dražom Mihailovićem, koja se povukla iz Srbije nakon prodora Crvene armije i NOVJ u listopadu 1944. godine.
Ovi srbijanski četnici povlače se na sjeverozapad, ali će se početkom 1945., uglavnom zbog iscrpljenosti i epidemije tifusa, zaustaviti u sjevernoj Bosni i Posavini.
Prema stavovima jugoslavenskog generala i četničkog zapovjednika Draže Mihailovića, domobrani, kao i različite muslimanske milicije bili su tretirani kao vojne cjeline koje je trebalo uključiti u postrojbe Jugoslavenske vojske u Otadžbini (četnika), pogotovu u krajnjoj fazi rata. Ustaše, naprotiv, to nisu bili. Ustaška vojnica tijekom svoga postojanja i pored pojedinih slučajeva tolerancije ili suradnje na terenu, zadržava neprijateljski stav prema srpskim nacionalističkim ili četničkim skupinama.
Lijevča Polje – zašto ga četnici zovu “drugo Kosovo”?
Na današnji dan 30. ožujka 1945. počela je bitka na Lijevče Polju u blizini Banja Luke. Trajala je 10 dana, a u jednoj od najvećih bitaka II. svjetskog rata na našim prostorima sudjelovalo je oko 28.000 vojnika NDH protiv 17.000 vojnika četničke Jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini. Bitka je završila potpunim porazom četnika i pokazuje kako oni nisu bili uništeni od strane Titovih partizana, kako to vole hvaliti komunistički propagandisti nakon bitke na Neretvi, već na Lijevče Polju.
Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu ‘drugim kosovskim poljem’, ovim riječima: ‘Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.’
Do 8. travnja vojska NDH izborila je potpunu pobjedu nad četnicima. Preko 7 000 četnika ubijeno je u bitci, a još 5 000 ih je zarobljeno. 1500 ih je zajedno sa zloglasnim četničkim vojvodoma Đurišićem, Ostojićem i Baćovićem prepraćeno u logor Staru Gradišku gdje su ubijeni. 5 000 četnika, uglavnom Crnogoraca, je dezertiralo za vrijeme bitke i prešlo na hrvatsku stranu. Stavljeni su pod zapovjedništvo crnogorskog saveznika NDH i borca za neovisnu Crnu Goru od Srbije, Sekule Drljevića, koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom.
Kako je došlo do najveće bitke ustaša i četnika?
Ulaskom postrojbi Crvene armije u Srbiju, ista je pomogla tamošnjim nejakim Titovim partizanima u njihovu obračunu s četnicima stacioniranim u Srbiji, čiji je zapovjednik pukovnik Keserović, sa svojim trupama bio zarobljen, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga je četnička vojska pod vodstvom „popa” Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jejđevića i generala Mušickog, posredstvom njemačke oružane sile prebačena u Istru i Sloveniju.
Treću su vojsku sačinjavali četnici iz Sandžaka, BiH, Crne Gore te djela Srbije. Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su se skupa s njima odlučili povući zbog straha pred nadirućim partizanskim postrojbama. Malo prije polaska stigla im je zapovijed iz Srbije, od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića, da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100 000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save.
Đurišićevi su četnici (to su zločinci koji su pobili desetine tisuća Bošnjaka u Podrinju tijekom 1941.-42. kada su poklali i bacili ljude u Drinu) 5. prosinca 1944. g. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe se susreli s Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi, a onih „100.000″ bio je samo propagandni trik. Većina Mihajlovićevih snaga tih su posljednjih mjeseci rata bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su vrlo brzo tražili, i u glavnom pronalazili načine za bijeg iz četničkih postrojbi.
Bitka na Lijevče polju – početak četničke katastrofe
Četnički izvori tvrde da je sam Draža naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je da su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevče polju nedaleko Banja Luke.
Snage NDH koje su bile u blizini činilo je 27.940 ljudi. Četničke snage su 30. ožujka 1945. prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradišci. Istodobno, tri satnije 5. bojne 10. ustaškog Stajaćeg djelatnog zdruga su po zapovjedi generala Metikoša krenule iz Banja Luke prema Bosanskoj Gradišci i zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima, ali su zbog nesrazmjera u broju morali početi uzmicati. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradišci u strahu od četnika. Tih dana su četnici poharali sela Junuzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili više od dvije tisuće civila.
Nadalje, 2. travnja, general Vladimir Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao četnike nedaleko od Dolina i odbacio ih u poludnevnoj borbi. Tom prilikom ustaše su zarobili četničkog časnika kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao sa četničkom ideologijom i dao je ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande.
Svađe u redovima Srba – veliki poraz i bijeg četnika pred ustašama
Iz dobivenih podataka general Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. Ustaško topništvo je s tri mjesta započelo artiljerijsku vatru na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i 4 tenka punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica počeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaše su zarobili 400 četnika, među njima i nekoliko časnika dok je na bojnom polju ostalo ležati 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih časnika, ustaše su saznali da su četnici planirali taj isti dan napasti Bosansku Gradišku.
Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica, pa i do oružanog obračunavanja među časnicima. Vojvoda Đurišić je tada dao strijeljati nekoliko crnogorskih četničkih časnika kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No, to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju Velike Srbije. Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći 3. travnja, 5000 Crnogoraca je dezertiralo iz četničkih redova, prešlo ustašama i ponudilo im pomoć u borbi protiv četnika.
Pokušaj proboja prema Kozari – četnici uništeni od domobrana
To je natjeralo Đurišića da promijeni plan, pa je 3. travnja donio odluku da neće napadati ni Bosansku Gradišku ni Banja Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevče polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan. Tamo su se trebali opskrbiti namirnicama i konjima te krenuti preko Kozare prema Kordunu, gdje bi se spojili sa četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije.
Dana 4. travnja, Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti Bosanska Gradiška – Banja Luka. I taj se potez pokazao kobnim za četnike. Tako su na 40 kilometara cesta bila su izgrađena 22 bunkera. Treću bojnu, pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana, Metikoš je poslao u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare.
Ujutro, 5. travnja, četnici su započeli frontalni napad na bunkere i obasipajući ih ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i bacača. Domobrani u bunkerima su pričekali da im se četnici približe, što je bila zapovijed, a zatim su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova te nanijeli četnicima velike gubitke i unijeli pravu pometnju među njih. To je potrajalo cijeli dan i nastavilo se u noć.
Opći napad snaga NDH – namjera je potpuno uništiti demoralizirane četnike
Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima: “Dolina Lijevče polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tankovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan.”
Ipak, dan kasnije četnički odredi Garani i Omladinski odred, pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. U protunapadu ubijeno je tisuću četnika, dok ih je preostalih pet stotina pobjeglo prema Kozari.
Tijekom noći na 7. travnja, zahvaljujući djelovanjima ustaških diverzanata, panika u četničkim redovima dosegla je vrhunac i oni su počeli bježati na desnu obalu rijeke Vrbas s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No, ujutro 7. travnja ustaško topništvo počelo je gađati čamce kojima su prelazili i time im je odsjeklo odstupnicu. Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći voditi istodobno borbu na dvije strane, zapovjednik 4. zbora, general Josip Metzger donio je odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale još oko 10.000 ljudi.
Rasulo među četnicima – predaja 5000 četnika!
Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih kola lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu, te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus se osipa, a četnici uzalud pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom ustaškom vatrom i napadima ručnim bombama, nastaje panika i rasulo među četnicima. Četnici napuštaju položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali bili su već opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo uništava i posljednji otpor četnika koji se potom predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokopali su mrtve.
Ratni plijen je bio golem. Zarobljeno je oko pet tisuća četnika, među njima i vojvoda Đurišić koji se skrivao ispod kola, nadajući se da će po noći pobjeći. Nakon bitke, Đurišić, a s njime i 1500 njegovih časnika i istaknutijih četnika, odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradišci gdje su nekoliko dana kasnije svi ubijeni.
Onih pet tisuća Crnogorca četnika Sekule Drljevića, premješteni su pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Većina njih je pobijena na “križnom putu”, dok su malobrojni preživjeli završili u komunističkim logorima diljem tadašnje Jugoslavije. Sudbinu većine ustaških vojnika koji su stigli do Bleiburga, dijelio je i general Vladimir Metikoš koji je u samoj blajburškoj dolini pregovarao s britanskim i s časnicima Jugoslavenske vojske.
No, general Metikoš je nakon uhićenja podijelio sudbinu svojih vojnika – ubijen je nakon jednodnevnog suđenja u Beogradu, zajedno s još tridesetak visokih ustaških časnika.
