Je li naša nafta naša? Taj gordijski čvor ovih su dana ‘razvuzlavali’ donedavni predsjednik NO-a Ine Damir Vanđelić i ministar gospodarstva Tomislav Ćorić. Najprije je Vanđelić na N1 televiziji temeljito kritizirao vlast zbog spore obnove i diskutabilnih odluka o Ini. Ministar Darko Horvat ovaj se put nije javio, a Ćorić se pak zakvačio za jedan detalj u vezi s preradom nafte, odnosno izvozom sirove nafte u Mađarsku.
Vanđelić tvrdi da bi za Inu bilo najbolje da naftu prerađuje u Rijeci i da je za to potreban reverzibilni tok naftovoda od Siska prema rafineriji, koji je tehnički izveden, ali za koji Ministarstvo graditeljstva u deset godina nije izdalo uporabnu dozvolu (?!?!). Ćorić, doduše, nije odgovorio na to, već je rekao da je vlasnica iscrpljene nafte Ina nakon što podmiri obveze prema državi, zbog čega ona odlučuje kako će dalje s njom raditi, navodi Goran Litvan za LiderMedia.
– Teza da je hrvatska nafta nekamo otišla isto je kao da kažete da je komad plaže hrvatski i da nitko drugi na taj komad ne treba doći – rekao je Ćorić (iako su i sve manji komadi plaža hrvatski…).
Istini za volju, država određuje koga će pustiti u Hrvatsku, pa i na hrvatsku plažu, ali Ćorić ‘zaboravlja’ kako se i kada odrekla odlučivanja o hrvatskoj nafti. A to je ona ‘zlatna dionica’ koju je Sanader međuvlasničkim ugovorom prepustio Mađarima i zbog čega (među ostalim) sad sjedi u zatvoru. Vanđelić je podsjetio da:
- Mol ima 49,08 posto dionica, a
- Hrvatska (država zajedno s mirovincima) 49,18 posto,
te da postoji kaznena prijava zbog dva posto dionica koje su navodno nezakonito stekle povezane osobe. A podsjetio je i na svojedobno pravno tumačenje o tome da bi uz pravomoćnost presude u slučaju Ina – Mol međuvlasnički ugovor trebao biti ništetan.
I to nije sve. U priču o ‘našoj nafti’ uklopila se i ona o ‘našem plinu’, odnosno o tome da je Ina pod Molovom upravom drastično smanjila svoje rezerve nafte i plina. Ina u posljednjem desetljeću sve manje izvozi, a sve više uvozi. Godine 2010. izvoz je bio 1,73 milijarde kuna, a do 2018. narastao je na više od 14 milijardi kuna. Vanđelić upozorava na to da je Ina 2008. proizvodila 73 posto plina potrebnoga za potrošnju u Hrvatskoj, što je do danas spalo na 30-ak posto. Pa i tih 30-ak posto hrvatskog plina, iz hrvatskog podzemlja, poluhrvatska kompanija prodaje po cijeni ruskog plina na zadovoljstvo mađarskih vlasnika, a bogme i hrvatske države kojoj pripada gotovo polovina dobiti od hrvatske Ine pod mađarskom upravom.
Umjesto zaključka: naša je nafta, kao i plin – gotovo ‘polunaša’, ali plaćamo punu cijenu gotovo ‘polunašoj’ Ini. Baš kao što plaćamo punu cijenu i za odmor na ‘polunašim’ plažama. Mala je utjeha što su šume i vode još uglavnom naše. Bar zasad.
