S obzirom da nije postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona jer bošnjačka strana ne prihvaća ni jedno rješenje koje bi omogućilo da i Hrvati mogu izabrati svog člana Predsjedništva BiH i sve izaslanike i hrvatski klub Federalnog doma naroda, što se može dogoditi ako Hrvati i Srbi zbog toga bojkotiraju izbore koji bi se trebali održati u listopadu ove godine? Odgovarajući na ovo pitanje prof.dr Dražen Barbarić za Slobodnu Dalmaciju kaže kako bi ne postizanje dogovora zaista bio najcrnji scenarij jer bi značio da u izborni ciklus ulazimo bez dogovorenih pravila političke igre, prenosi Hrvatski Medijski Servis.
-Time bi se odagnala bilo kakva mogućnost demokratskoga konstituiranja zakonodavnih vlasti na svim razinama političkoga sustava i došlo bi do njegove apsolutne paralize. Srbima u tom slučaju preostaje entitet, a Hrvatima županijske institucije gdje čine većinu biračkoga tijela, što znači de facto političku podjelu teritorija. Upadamo u situaciju izvanrednoga stanja u kome međunarodna zajednica zadobiva stvarne neokolonijalne ovlasti s ciljem prevladavanja strukturne krize. Ovako krhka država nije u stanju apsolvirati takvu situaciju i prijeti joj implozija političkoga sustava, smatra Barbarić.
Smatra kako će karte biti izmiješane, a pregovaračke pozicije rastegnute i radikalizirane.
-Ako do toga dođe modeli izmjene izbornoga sustava, uključujući presude Europskoga suda za ljudska prava i Ustavnoga suda, izgledat će kao kamilica u odnosu na ono što će biti na pregovaračkom stolu.
Ipak, zadnji rok za postizanje dogovora je svibanj ove godine. Upitan smatra li da još ima prostora za dogovor, s obzirom da su tzv. probosanske, ali u suštini bošnjačke stranke, praktično odbile razgovor o izmjenama izbornog zakona i postoji li mogućnost da ga međunarodni predstavnici nametnu i što bi to značilo, Barbarić kaže da su rokovi u BiH su tek privremena smetnja odlaganju rješavanja problema, stoga ih uopće ne treba razmatrati kao čvrste ustavno-pravne kategorije. napominje kako mogućnost za dogovor i dalje postoji.
-Ako postoji politička volja nije baš toliko zahtjevan zadatak tehnički prilagoditi izborne mehanizme da se ispoštuju dogovorena načela i implementiraju spomenute presude. Otegotna okolnost je činjenica da je na naplatu došla višegodišnja kontaminacija bošnjačkoga biračkog tijela od strane dominantne stranke i stvaranja iluzija o sustavu koji će omogućiti hegemoniju većinskoga naroda. Što god bude dogovoreno, lider SDA u ovom trenutku nema političku moć da dogovor predstavi svom biračkom tijelu kao kompromisno rješenje i u tome je cijeli problem, smatra dr. Barbarić.
Druga stvar je, naglašava, kako će se ponijeti međunarodna zajednica, ako do dogovora ne dođe, jer će bit izigran treći dio „Mostarskog sporazuma“, ali će pasti u vodu i svi dotadašnji napori za postizanjem rješenja. To će, po njegovu mišljenju, prouzročiti ili dizanje ruku od slučaja BiH i moralnu nadmenost kroz fraze o demokratskom društvu i stabilnoj državi, ili pritezanje situacije te dodatni angažman stranih faktora.
-U prvom slučaju upadamo u veliku i neizvjesnu ustavno-političku krizu, a u drugom dogovor postaje izgledan, ostat će samo pitanje stila i načina njegove implementacije. Možda je to prilika da novi Visoki predstavnik odigra svoju ulogu, kaže.
Uloga Republike Hrvatske
Na upit kako vidi i ocjenjuje ulogu Republike Hrvatske u naporima da se ipak postigne dogovor oko izmjena izbornog zakona, posebice njezinih čelnih ljudi, premijera i predsjednika, Barbarić kaže “konačno kao neskrivenu, značajnu i kategoričnu potporu bosanskohercegovačkim Hrvatima u procesu sprječavanja njihove političke desubjektivizacije”.
-Usudio bih se reći da se radi skoro pa o kopernikanskom obratu hrvatske politike prema BiH, kaže Barbarić.
Podsjeća kako je ne tako davno Hrvatska “prespavala” grubo kršenje Daytona i nasilne izmjene Izbornoga zakona, dok se u isto vrijeme u udarnom nedjeljnom terminu HRT-a govorilo o „hercegovačkim plemenima“ koja su zauzela ključne punktove u državi.
-Sada je situacija potpuno obrnuta, hrvatsko pitanje u BiH je konačno artikulirano u medijskoj sferi Hrvatske, a kao političko pitanje potpuno osvješteno od strane najznačajnijih političkih aktera. U tom pravcu napori, djelovanja i narativ premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića imaju sinergijski učinak, makar u percepciji Hrvata u BiH.
Da rade dobar i značajan posao govori i činjenica snažne medijske propagande u pravcu antihrvatske histerije koja je stvorena u određenim političkim i medijskim krugovima u BiH. Mašinerija političara, analitičara, intelektualca i aktivista natječe se u razmetanju s diskreditacijom Republike Hrvatske. Tako su opća mjesta postale teze o „velikodržavnoj politici“, „Hrvatskoj kao dijelu udruženog zločinačkog pothvata“, „hrvatskoj agresiji na BiH koja nije okončana“, „potpore etničkoj podjeli BiH“, to ide toliko daleko da se spominje čak i „revitalizacija sporazuma Cvetković-Maček“, kaže Barbarić.
Situacija je, ističe, postala apsolutno šizofrena i pomućeni su svi rasudni kriteriji javnoga diskursa.
-Primjerice, analitičar i samopercipirani liberal Zlatko Hadžidedić nakon posljednjega posjeta premijera Plenkovića zaključuje da „BiH treba svojim otvorenim neprijateljima konačno zatvoriti vrata“.
-Bivši reis Mustafa Cerić smatra da je hrvatska kupnja borbenih aviona uperena protiv „princeze Bosne“ s ciljem da Hrvatima osigura novi izborni zakon,
–Ivo Komšić sebi svojstvenom malignom analitikom zaključuje da Zoran Milanović radi na tome da se „isele Hrvati srednje Bosne i razdvoje od Bošnjaka“.
Ne radi se o opskurnim botovima, već sarajevskim „uglednicima“. Imajući u vidu takav nadrealan i jedva podnošljiv javni narativ, bez ikakve sumnje možemo zaključiti da Republika Hrvatska radi jako dobar posao, zaključuje Barbarić.
