Ime Aleksandre Zec, goruća je tema svih naslovnica. Obilježavanje tridesetdruge godišnjice mafijaškog ubojstva imućnog mesara i njegove obitelji zasjenilo je sva druga zbivanja u državi, ne želim biti okrutan i reći sada puno važnija, ali shvatit ćete sami.Ubojstvo kao ubojstvo, strašan je čin koji se dogodi kada umom ubojice prevlada neka tamna, normalnom mozgu nedokučiva strana. Takvo pomračenje uma imali su ubojice obitelji Zec. Punoljetni ljudi s imenom i prezimenom odgovorni su za ovaj gnjusan zločin od kojeg je prošlo tri desetljeća.
Nikada nerazjašnjene okolnosti ubojstva bacile su ljagu na sve ljude koji su se borili pod vodstvom Tomislava Merčepa, čovjeka kojeg su gnjusne laži odvele u zatvor koji ga je koštao života. Slična sudbina zadesila je obitelj Zec, obitelj koju se godinama stavlja na teret hrvatskim braniteljima koje se zbog tog svirepog zločina naziva svakakvim imenima. Smrt je teška, posebno smrt jedne obitelji, u ovom slučaju i jedne djevojčice, Aleksandre. Ne postoji tuga kojom se može opisati tuga kada se spomene smrt djeteta, ali vrijedi li smrt svakog djeteta isto?
O smrti Aleksandre Zec snimljen je film “Srbenka”, propaganda je takva da je Aleksandra Zec posthumno dobila veliku slavu zbog toga što je nevina nastradala zbog oca mafijaša, taj dio vam se naravno uvijek prešućuje. Važno je naglasiti nacionalnost malene Aleksandre, ratno doba, kao i nacionalnost ubojica, te ovaj čin okarakterizirati kao zločin iz mržnje prema nacionalnim manjinama, umjesto neriješenih mafijaških prijepora.
Temu Aleksandre Zec pokrenuolo je novo vodstvo grada Zagreba koji se usude docirati nama, ”povampirenim koljačima”, o svirepim zločinima pojedinaca za vrijeme Domovinskog rata. Najsmješniji detalj je taj što se ulice “Aleksandre Zec” sjetile osobe koje bi trgove nazivali po posljednjim europskim koljačkim diktatorima. Onima kojima su svirepa ubojstva HRVATSKIH obitelji s malenom djecom bili svakodnevica. Posebno je intrigantan slučaj obitelji Ševo o kojem mnogi od vas ne znaju ništa, baš poput docenta gluposti, takozvanog Viktora Gotovca.
Ukoliko vam je ubojstvo obitelji Ševo povijesno “daleko” ili možda izvan konteksta, možemo se vratiti na ubojstvo trudnice Ružice Markobašić. Ukoliko je i to publici izvan konteksta, podsjetila bih vas na ubojstvo Igora Kačića. Možda će vam sada smetati što se radi o dječaku, sinu hrvatskog branitelja, nevinom dječaku koji je mučki ubijen u razorenom Vukovaru. Ako će vam smetati što se radi o dječaku, Hrvatu, smijem li vam spomenuti gnjusno ubojstvo malene Martine Štefančić i njene bake? Smijem li vam spomenuti ubojstvo četverogodišnje hrvatske djevojčice koja je život izgubila jer je Hrvatica?Vrijeđa li vas to?Mene vrijeđa, jer o sudbini 402 stradale hrvatske djece nitko ne govor. Za njih nema medijske pompe, o njima se ne snimaju filmovi.
Znamo li imena preostale 400 djece koja su poginula tijekom domovinskog rata? Gdje smo upisali njihove priče? Kada ćemo komemorirati njihove smrti? Kako je moguće da su ta pogubljena djeca za nas ostala bezimena? Jesu li njihove obitelji dobile odštetu? Je li za njihovu smrt podignuta optužnica? Ne, za njih nije podignuta niti jedna optužnica. Ni za jedno od preostalih 401 nevinih pogubljenih dječjih života nitko nikad nije odgovarao.
Oni nemaju tri ruke u hrvatskom Saboru. Oni za nas nemaju ni imena, ni lica ni ulice.
Zanima me je li život Aleksandre Zec vrjedniji od života Augustine Grebenar, njenog brata Velimira, kao i ostalih šestero hrvatskih mališana čije je živote ugasila granata tzv. Armije BiH na dječjem igralištu u Vitezu?
Znate li za Mladenku Zadro, četverogodišnjeg anđela čiji je život ugašen ranog rujanskog jutra, također od strane tzv. Armije čiji je sponzor ponosno šetao ulicama grada Vukovara i hvalio se kako na rukama njegove armije nema krvi. Smijem li ovoj galeriji anđela pridodati Sinišu Rajkovića, dječaka kojeg je ljubav prema životinjama stajala glave. Njegovo dobro djelo naprasno je prekinuo metak iz neprijateljske puške. Ubijen je dječak koji je htio nahraniti psa.Boris Vaselek, petogodišnji dječačić, ubijen se ih mržnje, a gnjusnog zločina se prisjeća njegov brat koji je istome svjedočio.
Samo u Vukovaru je poginulo 34 djece te jedno nerođeno dijete u utrobi svoje majke Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Ubijena je na okrutan način na Ovčari gdje su ubijeni vukovarski ranjenici. Od 34 poginule djece u Vukovaru najmlađi je bio Ivan Kljajić, beba stara šest mjeseci, a najstariji Tomislav Baumgartner koji je ubijen u sedamnaestoj godini života.
Zanima me postoje li u Republici Hrvatskoj 402 ulice koje bi nazvali po hrvatskoj djeci koja su nastradala od četničke ruke. Postoje li 402 redatelja koji će o njima snimiti film.
Postoji li nacija koja će oplakivati njihove sudbine, ubojstva nevine djece, ubojstva iz mržnje. Recite mi, jesu li njihove smrti manje vrijedne u odnosu na smrt Aleksandre Zec.Ako mi uspijete odgovoriti na to pitanje, zamolite Senfa, Gotovca, Frljića,Stankovića i ostale jeftine skupljače političkih poena na smrti srpske djevojčice, da se na isti način odnose prema smrti nedužne hrvatske djece.
Roditelji ubijene hrvatske djece su branili zemlju koji su napali mafijaši poput oca ubijene, nevine Aleksandre. Ali naša, hrvatska djeca, nemaju isti tretman poput Aleksandre, samo zato što su Hrvati?
A mene sada zanima tko će odgovarati za takav zločin, zanemarivanja smrti nevine dječice. Petogodišnjaka, desetogodišnjaka, beba starih svega nekoliko mjeseci, nečije braće, sestara, sinova i kćeri čija je krv prolivena samo zato jer su bili Hrvati ili djeca hrvatskih branitelja. Molim odgovor.
