Za Vinka Nikolića Bleiburška tragedija je najveća tragedija u cijeloj hrvatskoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila ideju hrvatske države, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga…
Bleiburg je jedno malo austrijsko mjesto, početak stradanja, ali je on tijekom vremena postao simbol grobnice za, prema Vinku Nikoliću, dvjesta tisuća Hrvata, “kod Bleiburga je pao cvijet hrvatskog naroda, nikad pobijeđena hrvatska vojska, najljepša hrvatska mladost, najelitnija hrvatska inteligencija”. Za Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila ideju hrvatske države, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ako me se, poručio je Nikolić, ikada bude itko sjećao, neka me se sjeća kao čovjeka koji je čitav život plakao za izgubljenom domovinom.
Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom
No, Vinko Nikolić, pisac iz doba NDH koji se i sam našao u emigraciji poslije rata, provevši u Italiji, Argentini, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj niz godina života, predano radeći na okupljanju svih političkih, kulturnih i književnih potencijala hrvatskog iseljeništva, te izdajući “Hrvatsku reviju” od 1951., bio je jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da se 1991., vrati u domovinu, u novu Hrvatsku i da u njoj nastavi izdavati “Hrvatsku reviju” te da umre kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora.
“Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristila i sama vlast, ono izbezumljeno mnoštvo trebalo je služiti kao neki žalosni plebiscit, a ujedno u mnoštvu se lako izgube krivci. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su i mnogi koji nisu ništa imali s režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške uniforme, jer idu u šumu, odlaze za samo kraće vrijeme. I tako su ih zatekli partizanski krvnici, pa je sama ova uniforma proglašena zločinom, koji se plaćao smrću, bez ikakva ispitivanja, bez ikakva suđenja.”, zapisao je Vinko Nikolić u knjizi “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda”.
Još je u Barceloni 1985. napisao je proročke riječi o tada nedosanjanom snu Hrvata sa svojom samostalnom državom: “Narod nastavlja živjeti, narod nastavlja sanjati o svojoj slobodi, što zato što taj divan san nećemo i mi dosanjati.”. Sve se ostvarilo, a čak je i Vinko Nikolić dočekao neovisnu državu Hrvatsku i bio u njoj čak i saborski zastupnik.
Rođeni Šibenčanin, pisac i predsjednik Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednik Matice hrvatske imao jasnu viziju hrvatske neovisnosti i demokracije
Bio je »stožer općehrvatske koncentracije« (D. Jelčić), krećući se »uvijek vertikalno po osovini Hrvatske« (D. Žanko), kršćanin i Hrvat do zadnje stanice svojega bića – tako se može sažeti značenje Vinka Nikolića za hrvatsku kulturu i hrvatski narod.
Rođen je 2. ožujka 1912. u Šibeniku. Od 1932. do 1937. studirao je hrvatsku književnost i jezik u Zagrebu. Na Trgovačkoj akademiji predavao je od 1939. do 1943., a zatim do svibnja 1945. na zagrebačkoj Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Od 1942. do 1945. radio je i u Odgojnom odjelu Ministarstva obrane NDH, prenosi Glas Koncila.
Krajem rata otišao je u emigraciju – o čemu je napisao potresnu pjesmu »Poslidnja večera« i u njoj majčine riječi kao stihove: »Šta će to biti, moj sinko, o’ ove naše nesritne Zemje / o’ jadne Rvaske?« Prilikom transporta iz logora u logor 27. ožujka 1946. iskočio je iz vlaka te završio u logoru Fermu. Godine 1947. otišao je u Buenos Aires. Ondje je 1951. s Antunom Bonifačićem pokrenuo izvrstan časopis »Hrvatsku reviju«, kao nastavak predratne, koju je od 1955. do smrti sam uređivao u duhu najveće kulturne i političke širine, s jasnom vizijom hrvatske neovisnosti i demokracije, promičući kršćanska moralna i socijalna načela. Godine 1966. sa suprugom Šteficom preselio se u Europu, nastanivši se od 1968. u Barceloni, do povratka u Hrvatsku 12. srpnja 1991. Imenovan je 1993. u Županijski dom Hrvatskoga sabora. Bio je predsjednik Hrvatske matice iseljenika i dopredsjednik Matice hrvatske.
Pjesništvo posvećeno vjeri i domoljublju
Od mladosti je neumorno pisao i uređivao. Kao pjesnik afirmirao se u skupnoj zbirci »Lirika grude« 1934., tijekom života objavivši desetak zbirki pjesama te nekoliko knjiga političke publicistike, posebice se posvetivši temi Bleiburga i križnoga puta. Urednik je antologija »Hrvatska majka u pjesmi« (sa Sidom Košutić), »Hrvatska domovina«, »Između dva rata« i »Lovori«.
Velik dio pjesništva posvetio je »našim trudnim ljudima«, njihovoj vjeri i domoljublju, što je snažno sažeo u »Psalmu u progonstvu«: »Budi, Gospodine, milosrđe naše; Stvoritelju zemalja i naroda, ne daj da se prekine lanac stoljetnog nasljedstva između grobova i kolijevaka, da ne propadne narod moj ljubljeni, tako silno nesretan.« »Domovina je izabrana, uzvišena, i sveta vrednota, mila veličina, koja se nikad i ničim ne da nadoknaditi, ničim zamijeniti«, napisao je. Njoj je posvetio život. Umro je u rodnom Šibeniku 12. srpnja 1997., točno šest godina nakon povratka.
Izvor:Narod.hr
