Još jedna tužna obljetnica monstruoznog zločina tzv. Armije BiH u Doljanima je iza nas. Ta obljetnica je u medijima u Hrvatskoj prošla nezapaženo kao i mnoge obljetnice prije nje zločina u Doljanima ali i mnogim drugim stratištima Hrvata u BiH . Ono što boli da za veliku većinu tih zločina još nitko nije odgovarao a posebno nisu odgovarali nalogodavci tih zločina.
U cilju da se ti zločini ne zaborave I DA NAPOKON NALOGODAVCI ODGOVARAJU u nastavku donosimo odličan tekst koji je prošle godine objavio poznati novinar i književnik Darko Juka :
(𝐌𝐨𝐭𝐫𝐢š𝐭𝐚, 𝐌𝐚𝐭𝐢𝐜𝐚 𝐡𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐚 𝐌𝐨𝐬𝐭𝐚𝐫, 𝐥𝐢𝐬𝐭𝐨𝐩𝐚𝐝 𝟐𝟎𝟐𝟑.)
Vrelim danima srpnja i rujna ratne 1993. godine, hercegovačkim selima, klancima i gudurama, proplancima i riječnim kanjonima, prolamali su se krikovi očajnika, dječji posljednji hropci i vapaji potpunoga sloma duša njihovih majki, očeva… Posjećujući stratišta Stipića livada, Grabovice i Uzdola, tek tri od užasavajućega mnoštva duboko potresnih mjesta na kojima su pripadnici Armije RBiH prije tri desetljeća bezdušno, zvjerski pobili hrvatsku djecu, majke, bake i djedove, razoružane muškarce – ratne zarobljenike, pribilježih tri zapisa koja su ponikla iz drhtaja onoga trenutka kada čovjek, na takovim mjestima, zatvori oči i začuje ledene urlike ubojica i posljednje jauke njihovih žrtava.
Č𝐯𝐫𝐬𝐧𝐢𝐜𝐚 𝐣𝐞 𝐭𝐚𝐝𝐚 č𝐮𝐥𝐚 𝐨𝐧𝐨 š𝐭𝐨 𝐧𝐢𝐤𝐚𝐝𝐚 𝐧𝐢𝐣𝐞 𝐭𝐫𝐞𝐛𝐚𝐥𝐚 č𝐮𝐭𝐢
(𝐒𝐭𝐢𝐩𝐢ć𝐚 𝐥𝐢𝐯𝐚𝐝𝐞, 𝐬𝐫𝐩𝐧𝐣𝐚 𝟏𝟗𝟗𝟑. – 𝐬𝐫𝐩𝐧𝐣𝐚 𝟐𝟎𝟐𝟑.)
”Kastriran… Skalpiran… Trbuh mu isparan… Izvađene oči… Napola odsječena glava… Živ miniran i raznesen… Otrgnuta ruka… Djelomice spaljen… Žensko truplo vidno zlostavljano…”
Riječ je tek o ulomcima iz zapisnika s obdukcije tijela šestoro hrvatskih civila i 33 pripadnika HVO-a koje su vojnici 44. brdske brigade Jablanica, ustrojene unutar 6. korpusa Armije RBiH, zarobljene pobili 28. srpnja 1993. godine na području Doljana i Stipića livada.
Toga je dana gusta bukova šuma drevne Čvrsnice čija mistična tmina opasava taj skriveni proplanak čula ono što nikada nije trebala čuti… U svoja je debla, u svoje stijene, u svoju zemlju, u svoj bitak upila urlike nepojmljive boli, krike bespomoćnosti, hropce zaklanih, posljednje izdahe do smrti mučenih…
”Ovdje smo ga našli kako visi, ruku svezanih oko bukve, sva mu je utroba bila vani, trbuh rastvoren… Momku je lice bilo nagoreno, spaljeno… Ona starica tamo, otvorena grla, rupa od uha do uha…”
Veteran… Pozne godine, poduboke bore koje iskustvo i godine ostave oko očiju… Zagledan u onu šumsku tminu vratio se trideset godina unatrag i nije više vidio nikoga od nas… Ponovno je vidio – pokolj… I trznu se gromada od čovjeka, zadrhta kao tada onaj mladić koji je u maskirnoj odori HVO-a, pucajući ispred sebe i potiskujući neprijatelja prema istoku, utrčao na oslobođene Stipića livade… Utrčao i vidio što se zaboraviti ne može…
Preživjeli su odvedeni u jablanički logor – ”Muzej Bitke za ranjenike na Neretvi”. Ono što su tamo doživjeli zarobljeni ratnici, ono što su kasnije u umovima zaključale zarobljene žene, ono što su vidjeli i osjetili najneviniji među nevinima – 69-oro tamo odvedene djece… To je nešto što više ne ide iz glave jednom kada doznate o čemu je riječ…
To su nešto činili oni koji su u ratu dobili odriješene ruke za oživljavanje kroz život potiskivanih patološko-sadističkih snova, a nakon rata nastavili živjeti životom tek nekoga običnog čovjeka koji, valjda, jutro otpočinje kupnjom svježega kruha za svoju obitelj, a dan svršava večernjim poljupcem dječjega čela i lijeganjem u postelju pokraj toploga tijela svoje žene.
Oni su na Stipića livadama i na tolikim drugim stratištima oduzimali majke, muževe, očeve i djecu, oduzevši njihovima onaj miris svježega jutarnjeg kruha iz očevih ruku, iskonsku radost dječjega poljupca i milinu večernjega zagrljaja…
Ali…
Ma koliko svi MUP-ovi, tužiteljstva i sudovi, ova sluđena država i svi licemjeri svijeta koji si umišljaju dostojnost dijeljenja ”pravde” žmirili na njih, ma koliko oni sami šutjeli o onomu što u šumskoj tmini ostade fijukati vjetrom kroz naraštaje, ma koliko se kroz godinu toga ne sjete… Onoga tko je oštricu noža zario u meki vrat svezanoga zarobljenika, ispalio zrno u slomljenoga čovjeka, silovao pretučenu ženu, ubio dijete… Na svaku godišnjicu njegova zlodjela, na rođendan neokajana zločina, na dan kada je oduzeo život nemoćnijemu od sebe uvijek stigne mrkla tama… Tada, u fijukanju vjetra s Risovca, on opet začuje krike patnika, a ledeni mu se znoj, kapljicu za kapljicom, slijeva niz leđa… Ta ga tama sustiže jednom godišnje, sve dok ne dođe kako bi ostala… Od nje mu nema bijega!
𝐔𝐬𝐧𝐮𝐥𝐨 𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐦𝐚𝐥𝐞𝐧𝐨 𝐝𝐢𝐣𝐞𝐭𝐞
(𝐆𝐫𝐚𝐛𝐨𝐯𝐢𝐜𝐚, 𝐫𝐮𝐣𝐧𝐚 𝟏𝟗𝟗𝟑. – 𝐫𝐮𝐣𝐧𝐚 𝟐𝟎𝟐𝟑.)
Kako to svećenik za žrtvenikom u grabovičkomu groblju jedne godine reče: ”Nijedan oprost, tako ni onaj kršćanski, nije bezuvjetan i ne može biti podaren bez ispunjenja postulata istine i postulata pravde!”
Pitam se, kako onaj tko je te stravične noći 1993. godine usmjerio ciljnik prema malenoj Mladenki, uopće danas spava sa svojom savješću! Proganjaju li ga ikada odrasle oči prestravljene djevojčice, proganjaju li ga njezini krici, proganja li ga njezin smrtni hropac? Hoće li ikada taj netko posegnuti u svoju nutrinu, ispuniti postulate istine i pravde, i svim srcem zavapiti, tražeći oprost od Boga, od svijeta i od Mladenkine braće?
Taj je netko, sa suborcima, u odori i s oznakama Armije RBiH, ušao u usnulu Grabovicu 8. rujna prije trideset godina, zaogrnut tamom zlokobne ratne noći. Napustio ju je, sa suborcima, u zoru 9. rujna, ostavivši iza sebe pustoš, buktinju koja je sukljala kroz otvore hrvatskih domova, ostavivši iza sebe 33 izmrcvarena tijela, među njima i malenu Mladenku, s nenavršene četiri godine života. Osim njezina, života djevojčice koja nije doživjela svoje vrtićke radosti, svoj prvi dan škole, sve roditeljske i bratske zagrljaje koje joj je život trebao dati, svoj prvi poljubac i sve druge životne ushite, ugašeni su i životi njezina oca i njezine majke, bake i djeda, i susjeda s ognjišta prezimena Brekalo, Čuljak, Drežnjak, Ištuk, Lovrić, Mandić, Marić, Miletić, Pranjić, Ravlić, Šarić i Zadro.
Hoće li taj netko tko je prije trideset godina usmjerio puščani ciljnik u premaleno dijete, ikada iskoračiti iz tame u svjetlo i kazati – gdje to djevojčica Mladenka i još osamnaest njezinih sumještana i danas čekaju na svoje ukope?
Moje duboko poštovanje prema žrtvi pobijenih civila Grabovice! Moje duboko poštovanje prema žrtvama svih znanih i neznanih stratišta nevinih, nebitno kako su se zvale žrtve, a kako oni koji i danas hode mračnom stranom života i psihe!
”Nijedan oprost, tako ni onaj kršćanski, nije bezuvjetan i ne može biti podaren bez ispunjenja
postulata istine i postulata pravde!”
𝐓𝐚𝐦𝐨, 𝐚𝐤𝐨 𝐝𝐨đ𝐞𝐭𝐞, 𝐮 𝐦𝐨𝐥𝐢𝐭𝐯𝐢 𝐧𝐞 𝐳𝐚𝐭𝐯𝐚𝐫𝐚𝐣𝐭𝐞 𝐨č𝐢
(𝐔𝐳𝐝𝐨𝐥, 𝐫𝐮𝐣𝐧𝐚 𝟏𝟗𝟗𝟑. – 𝐫𝐮𝐣𝐧𝐚 𝟐𝟎𝟐𝟑.)
”Na sebi je imao šareni vuneni džemper crvenkasto-plavkaste boje, te donje gaćice bijelo-plave. Imao prostrijelne rane prsnog koša i trbuha, koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja. Stjepan je poginuo, petstotinjak metara od kuće, bježeći, skoro gol, s mamom Ružom i sestrom Marijom, na cesti Zelenike – Bobari.”
Ovo je dio zapisa o obdukciji urađenoj 17. rujna 1993. godine u KC-u Split, na tijelu desetogodišnjega Stjepana Zelića, najmlađe žrtve pokolja u ramskomu selu Uzdol koje leži na snovitim brežljucima koje prekrivaju modrozelena vegetacija i neopisivi mir, mir koji rađa nevjericu onomu tko spozna priču o užasu koji se tamo odvio prije trideset godina.
Stjepan je ostao bez oca u svojoj 9. godini života, ostao je pod krilom majke Ruže kojoj je Bog odredio životni križ preranoga pozdrava s mužem Josipom kojeg joj bolest otima u svibnju 1992. godine. Postala je jedinom skrbnicom za svoja četiri sina i dvije kćeri. Nije imala vremena žalovati, trebala je, u paklu rata, othraniti i za život pripraviti svoje ptiće. Hrvući se s takovim kušnjama života, ni slutila nije kako tek usud može biti okrutan. U osvitu 1993. godine, u hladnomu zagrljaju ramskoga siječnja, crna joj je vijest stigla na kućni prag – u Uskoplju joj je poginuo njezin prvijenac, njezin Ivan… U obiteljsku se grobnicu Zelić ”uselio” još jedan član.
Ruža ni tada nije odžalovala svoje mrtve… U stisku krvavoga rata, uspravila se pod svojim križem i povukla ga dalje, u neizvjesnost života koji je od nje zaiskao nepojmljivu snagu, snagu majke koja nikada neće posustati… Možda je, sirota, i pomislila kako ne može gore… Ali, onda dođe i zora 14. rujna 1993. godine…
Gledala je Ruža toga kletog jutra kako joj prostrijeljeno najmlađe dijete licem silovito zaranja u prašinu seoske ceste kojom su pokušali pobjeći u spas! Samo par trenutaka prije, Stjepan je mirno spavao u svojoj postelji… Gledala je, potom, kako joj puščana zrna prolaze kroz nježne grudi njezine dvanaestogodišnje Marije… U grčevitomu kriku, kakov samo majka ispušta kada joj iz krila istrgnu djecu, i sama je Ruža pala rastrgana kišom metaka koju je u nju sasuo isti onaj koji joj ubi dva mačeta, dva čista anđela koji će zauvijek ostati učenicima četvrtoga i šestoga razreda osnovne škole…
Ružina, Marijina i Stjepanova mučna smrt tek su tri od njih ukupno četrdeset i jedne. Toliko ih je zauvijek sklopilo oči u stravi toga 14. rujna. Iz knjige ovozemnoga života toga su jutra ispisana imena 29 hrvatskih civila i 12 vojnika Hrvatskoga vijeća obrane.
Uzdolski pokolj počinili su zločinci iz postrojbi Armije RBiH, sumanuto upavši u usnulo selo! Veliki drveni križ ispred uzdolske crkve, s 41 manjim križem prikovanim na njega, s 41 imenom upisanim u naše kolektivno pamćenje, danas bdiju nad Uzdolom, selom koje ne dočeka pravdu, kajanje i kaznu… Tamo, ako dođete, u molitvi ne zatvarajte oči! Ako ih zatvorite, čut ćete krikove, čut ćete majku kako preklinje krvnika da joj poštedi dijete! Vidjet ćete Stjepanovo lice u prašini… Tada će se… Tada će se u vama nešto slomiti… Tamo se pomolite ne zatvarajući oči!
Izvor: Darko Juka
crodex.net
