“Ništa nas ne čini tako kukavičkima i nesavjesnima kao želja da nas svi ljube. Tome bi trebalo dodati da nam ništa ne zadaje toliko boli i muke, ništa nas ne uvodi u toliku depresiju i tjeskobu kao stav prema životu u kojem očekujemo da nas ljudi cijene i vole.Svaki dan ćemo čuti nekoga kako ogorčeno pripovijeda da je nekome darovao sve, da mu je pomogao da se školuje i studira, da mu je posudio novac da si napravi kuću ili da se oženi, da ga je savjetovao, da mu je bio prijatelj i toliko toga, a onda je pobrao šutnju i nezahvalnost.Život nije trgovina. Ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo, vezalo uz sebe i onda pobralo rezultate u kasnijim godinama. Ljubav se ne da ničim platiti. Tko rađa djecu da bi se njima služio, da bi imao sretnu starost, da bi kraj njih uživao, taj nije dostojan imati djecu. Ljude se ne može kupovati, duša se ne može prodati za nikakvo dobro djelo, naš život se ne može osigurati nikakvim djelima, nikakvim zaslugama, nikakvim dobročinstvima prema ljudima, siromašnim ili bogatima. Dobro djelo je već samom sebi nagrada.
Tražiti, dakle, da nas svi ljube jest promašen život. Na zemlji se trpi i umire. Ovdje se gubi i sve ostavlja iza sebe. Ovdje nitko ne može ostati zdrav, ovdje nitko ne može ne umrijeti, ne zadobiti ranu, ne biti kritiziran, ne biti više ili manje obespravljen, ovdje nema ljudi koji ne plaču. Na zemlji se pati, na zemlji se ne vidi direktno svjetlo, nego tek kroz suzu i iz toga kroz dugu. Čim kreneš putem dobra sjene zla će te opkoliti i htjeti zaustaviti. Sretni mogu biti samo oni koji znaju da je život borba, da se ovdje sve pobjeđuje s ljubavlju, da se ovdje isplati biti samo dobar prema čovjeku i ne tražiti nagradu, da se odavde odlazi, ali se zauvijek živi na nebu, da ćemo tamo prebirati i razgovarati o svemu što smo ovdje doživljavali, da ćemo tamo biti najsretniji što smo ovdje bili hrabri u teškoćama, patnjama, što smo činili dobro, a da to nitko nije znao, što nismo od nikoga očekivali da nam pomaže, nego smo bili sretni da mi smijemo pomagati.”
Tomislav Ivančić
