Zemlja uvijek govori. Opominje. Odgovara. Tješi. Hrabri. Upozorava. Zemlja uvijek nešto poručuje. Ali ne slušamo je dovoljno.
Ponašamo se kao da ćemo ovdje živjeti zauvijek. Kao da je ono što imamo u rukama zauvijek naše i kao da nikada to nećemo ostaviti. Ponašamo se kao da smo prvi i posljednji na svijetu i kao da nakon nas sve završava.
A onda se čudimo. Pitamo u kakvom svijetu živimo. A zapravo pravo pitanje bi bilo: Kakav je svijet u nama?
Zemlja uvijek govori. I kad nema glasa. I kada hukti. Trese. Podrhtava. Jer ona ne može drugačije. Ne zna drugačije. I želi nam reći koliko smo maleni. Ali i koliko veliki u isto vrijeme. Koliko nam malo treba za sreću. A koliko se mnogo prepiremo oko toga. Dokazujemo. Uspoređujemo. Obmanjujemo.
Zemlja uvijek govori. Ali mi se pravimo da je ne čujemo. No jednoga dana, ona neće čuti nas. Nje će i dalje ovdje biti. Nas neće.
POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST 
