Grad solidne plaće i katastrofalne infrastrukture
Zagreb, prema posljednjim podacima, bilježi prosječnu neto plaću od 1627 eura mjesečno, čime se svrstava u sam vrh među glavnim gradovima novih članica Europske unije. Prema Numbeo indeksu, kupovna moć Zagrepčana čak je 14% jača od one Ljubljančana, unatoč činjenici da obje metropole dijele slične kulturne i povijesne korijene. Sviđalo se to nekome ili ne, Zagreb je postao relativno bogat grad u europskim, pa čak i globalnim okvirima.
No, iza brojki i statistika krije se druga priča – priča o kolapsu onoga što bi trebale biti temeljne funkcije jednog grada.
Infrastruktura u raspadu
Prometni kaos u Zagrebu ne zaostaje puno za onim u nekim od najzagušenijih svjetskih gradova. U gradu koji ima plaće kao u srednjoj Europi, posljednja veća prometna denivelacija, podvožnjak ili novi most ne pamti se. Metro, podzemni tramvaj ili brzi gradski vlak – rješenja koja su standard u stotinama gradova manjih ili siromašnijih od Zagreba – kod nas su predmet sprdnje i birokratskih izgovora.
Gradski javni prijevoz više je povod za frustraciju nego ponos. Tramvaji zapinju na zastarjelim vodovima, a prometna mreža ne odgovara rastućem broju stanovnika i vozila. Istodobno, temeljne komunalne usluge ne funkcioniraju: odvoz smeća je neredovit, grad neugodno smrdi, a dijelovi metropole još uvijek nemaju osnovnu kanalizaciju.
Grad u fizičkom i simboličkom rasulu
Ulice se raspadaju, vodovodne cijevi pucaju, a fasade u centru sve više podsjećaju na prizore iz ratom pogođenih gradova. Protupotresna obnova praktički stoji – sramotno spora usporedimo li ju s obnovom nakon potresa 1880., kad je Zagreb već nakon pet godina bio gotovo potpuno obnovljen i spreman za nove urbanističke iskorake.
U nedostatku stvarnih projekata, gradska uprava reciklira par simboličkih zahvata poput vječne obnove Paromlina i ponovljenih posjeta gradonačelnika gradilištima kao što je ono u Kranjčevićevoj, koje su postale karikatura upravljanja.
Porezna opterećenja bez ikakvog povrata
Iako građani Zagreba, kao i svi Hrvati, plaćaju visoke poreze, stvarni povrat tih sredstava u obliku kvalitete života, infrastrukture i usluga – gotovo ne postoji. U državi koja nije ni decentralizirana poput Texasa, niti efikasna poput Švicarske, porezi odlaze na održavanje slojeva “uhljebničke” klase: prevelikog birokratskog aparata, brojnih udruga koje nerijetko služe kao financijska samoposluga za bliske ljude iz vlasti, te na nepotrebne i nefunkcionalne projekte – poput druge aplikacije za navigaciju po Sljemenu.
Zagreb i Hrvatska tako danas predstavljaju paradoks – stanovnici imaju solidne prihode, ali im se za te novce ne nudi grad koji bi ih opravdao. Umjesto modernog europskog urbanog centra, Zagreb sve više postaje simbol zapuštenosti i sistemske nebrige.
Izvor:Thomas Bauer
crodex.net
