Vidović Krišto, nezavisna saborska zastupnica, na svom Facebook profilu komentirala je rezultate lokalnih izbora uz poruku da “u Hrvatskoj odavno ne postoji ljevica i desnica, već vladajuća kasta i narod koji tu kastu financira”.
Poznato je da je prilikom potonuća čuvenog Titanica orkestar i dalje svirao ugodnu glazbu, bez obzira na to što je bilo očigledno da se događa velika katastrofa. Komentari jučerašnjih izbora od strane Plenkovića, ali i čelnika drugih stranaka, vladajućih i oporbenih, kao i takozvanih političkih analitičara, uistinu se mogu usporediti s ponašanjem orkestra na Titanicu. Jer, glavna poruka ovih izbora je da gotovo 60% hrvatskih građana politiku prezire i uopće ne vjeruje u institut izbora. A i ovih 40% koji izlaze na izbore u velikom dijelu izlaze pod utjecajem manipulativnih medija koji stožerno i ciljano crtaju neprijatelje s lijeva i s desna.
Nadalje Vidović Krišto tvrdi da uspjeh tih manipulatora jest da su prosječnom hrvatskom čovjeku ogadili izbore, te politiku proglasili prljavim poslom u kojem pristojan čovjek uopće ne želi sudjelovati. Strategija je jasna – što manje ljudi prati politiku i sudjeluje u demokratskim procesima, to je lakše za vladajuće kaste provoditi protupravnu politiku nedopuštene privilegiranosti i „samoposlužnog“ bogaćenja. Temelj te politike jest netransparentnost i nefunkcioniranje sustava, ili, narodski rečeno, manipulacija i laž. Hrvatski građani su izloženi lažima, od manipuliranja povijesnim činjenicama, do svakodnevnih afera koje se prikrivaju i skrivaju. U jednoj Njemačkoj je za sumnju u plagijat već nekoliko političara doslovno izbačeno iz političkog života: od političke zvijezde, bivšeg ministra obrane, Guttenberga, do nedavne ostavke ministrice iz redova SPD-a, Franziske Giffey.
Kod nas HDZ-ov Mihanović u Splitu ne da nije dao ostavku, već je vrijeđao cijeli jedan dio svoga naroda zato što je netko izvukao rečenicu iz njegova doktorata koju nitko živ ne može razumjeti. A sve optužbe izrečene na račun vodećih osoba iz redova „Možemo“ od njih nisu demantirane, već su po starom udbaškom običaju umjesto odgovora, počeli vrištati o govoru mržnje. Pitanje je vrlo jednostavno – jesu li dobivali novce iz hrvatskog i zagrebačkog proračuna, i jesu li dobivali novce iz pojedinačnih njemačkih zaklada? Jer, to nije samo pitanje dobivanja novaca, već je to i pitanje njihova shvaćanja morala i etičnosti. Treba shvatiti što u praksi znači taj njihov aktivizam.
Nekoliko članova obitelji ili prijatelja, njih tri do pet, osnuje nekakvu udrugu. Ta udruga šalje molbu za državnim ili gradskim novcem s obrazloženjem da će raditi nekakav projekt, na primjer, educirati mlade o ekološkoj svijesti. I onda, netko tko ima moć odlučivanja u državi ili gradu, donese odluku, i novce koje je prethodno uzeo domaru iz škole, konobaru, znanstveniku s Ruđera, medicinskoj sestri, vozaču kamiona, profesoru, policajcu, itd., znači novac koji ste uzeli ljudima koji svakodnevno rade svoj posao, date nekomu kao što je prethodno opisana udruga.
Ta udruga dobije primjerice 100.000 KN i potroši ih na plaće i reprezentacije, ili, kako to vole nazivati, intelektualne usluge, isplaćujući ih samima sebi. Tko kontrolira to trošenje, tko kontrolira kvalitetu tih programa, ili, bolje reći, postoji li uopće potreba takvih programa? Svakomu je jasno da ako se bez ikakve „veze“ javite za državne ili gradske novce da ih ne ćete dobiti. Uistinu, model klasične korupcije, na primjer preko javne nabave, ne razlikuje se puno od modela tzv. NGO-djelovanja. I tu porezni novac nezasluženo odlazi u privatne džepove. Kao što je Mihanović morao objasniti svoj doktorat, a ne vrijeđati dio svog naroda, tako je i Tomašević morao objasniti odakle mu novac za stan, za auto, te koliko su novaca on i ljudi oko njega dobili iz fondova, domaćih ili međunarodnih, te na što su ih potrošili. I to se zove transparentnost.
Ali, transparentnost je i ako se nazivam tzv. domoljubom (iako je domoljublje vrijednost koju bi morale imati sve političke opcije), onda ono što proklamiram kao politički temelj moram i živjeti. I nemojmo imati zablude. Ono što se u medijima nameće kao desno od HDZ-a nema nikakve veze s ideologijom. I tu ne mislim na članstvo tih stranaka, već na vodstva. Ta vodstva su promrežena tajnim trgovinama ili ucjenama, njihova je politika nevjerodostojna i služi dijelu birača kao ispušni ventil kako bi današnji vladari mogli i dalje neometano vladati. Slijedeće činjenice su u jednu ruku poražavajuće, a u drugu ruku obećavajuće: u Gradu Rijeci 65% ljudi nije izašlo na izbore, u Zagrebu 55% nije izašlo na izbore, u Vukovarsko-srijemskoj županiji 65% nije izašlo na izbore, u Gradu Splitu 61% nije izašlo na izbore, u Zadarskoj županiji 67% nije izašlo na izbore, u Koprivničko-križevačkoj županiji 67% nije izašlo na izbore, u Karlovačkoj njih 66%, itd.
To pokazuje prezir ogromne većine hrvatskih građana prema današnjoj društvenoj sceni, i to ne samo prema političarima, već i onima koji im tu politiku omogućavaju, a to su mediji i pravosuđe. S demokratskog aspekta to je izrazito opasno društveno stanje, jer demokracija ima smisla i može funkcionirati ako u njoj sudjeluje većina građana.S druge, pak, strane to pokazuje zrelost hrvatskih ljudi jer se ne daju manipulirati, i s indignacijom odbacuju sudjelovati u tom pseudo-demokratskom procesu. I doista, tamo gdje su kandidati bili vjerodostojni, tamo je došlo do promjena koje svi ti analitičari, anketari i razni smutljivci nisu predvidjeli. Imamo primjer Marka Jelića u Šibensko-kninskoj županiji i u Puli Filipa Zoričića, koji su, politički realno gledajući, krenuli iz ničega, te pobijedili okoštale, moćne, korumpirane strukture.
Kao što znamo, u Hrvatskoj Državi već odavno ne postoji ljevica i desnica; postoji vladajuća kasta i narod koji tu kastu financira. Da institucije ne funkcioniraju to znaju i djeca u vrtiću, počevši od sudova do zdravstva. Ni jedna afera u Hrvatskoj nije rasvijetljena, a sami sudionici tih afera neometano nastavljaju svoje protupravne rabote, te usput vrijeđaju hrvatski narod i još uz to moraliziraju. U Hrvatskoj je moguće da Milorad Pupovac, koji predvodi stranku ratnog zločinca, proziva hrvatski narod, gotovo na dnevnoj bazi. U Hrvatskoj Peđa Grbin može pričati o korupciji, a javno je tražio, a Plenković izvršio, da se Uljaniku i njegovim komunističkim drugovima dodatno uplati 700 milijuna kuna. U Hrvatskoj su uvoznici glavni gospodarstvenici (Roglić i Tedeschi, obojica iz udbaškog gnijezda). Ključni mediji su nam u vlasništvu pravnih subjekata iz Republike Srbije. A državne agencije, kao što je javno pravobraniteljstvo ili Agencija za zaštitu osobnih podataka služe za zapošljavanje nečije djece ili za zadovoljavanje stranačkih potreba, a oni koje se treba štititi izloženi su bez ikakve zaštite na milost i nemilost, primjerice, lihvarskih agencija.Hrvatsku mogu i promijenit će oni političari koji žive one ciljeve koje politički zastupaju.
Svojedobno je Tomislav Tomašević demonstrirao ispred dvorca u kojemu živi Ivica Todorić. Potpuno ispravno, jer je Todorić dobio građevinsku dozvolu za hotel, a napravio je privatnu kuću. Tomislav Tomašević sada treba pokazati da je dosljedan svojim ciljevima, poslati sve gradske inspekcije Todoriću u taj objekt, te tražiti da se taj objekt koristi kao hotel, a to će značiti da Todorić morati iseliti i tražiti stan u kojemu će živjeti. Dragi prijatelji, scenaristi i manipulatori, koji upravljaju Hrvatskom već desetljećima, nam objašnjavaju da moramo živjeti u laži i da Hrvat nema ista prava kao Letonac, Estonac, Nijemac ili Slovenac. Naime mi nemamo pravo konzumirati svoja zakonska prava i biti ravnopravni u svakodnevnom životu. Prava po današnjim vladarima imaju samo djeca komunizma, njih mi moramo financirati i još im se diviti. Tome se moramo napokon suprotstaviti. Naša je obveza izgraditi takvu političku snagu koja će odgovoriti izazovima vremena, a ključni i temeljni izazov jest vladavina prava u kojoj su svi jednaki pred zakonom, s jednakim šansama, neovisno o imovinskom ili bilo kojem drugom zaleđu. Mi to pravo imamo kao i svi drugi europski narodi. I zato teze o izboru manjeg zla su kukavičje jaje duboke države preko koje zadržavaju svoju protuprirodnu i protuzakonitu moć. Zlo, bilo malo ili veliko, ostaje zlo, i zato je naše oružje za ostvarivanje pravedne Hrvatske istina i prirodno pravo koje kao narod imamo.I uspjet ćemo, jer će istina pobijediti.
