Wilkinson upozorava da su sjećanja „neobično sklona iskrivljavanju“ te da se traumatski događaji opiru jasnom prisjećanju. Pri tome navodi primjer američkih vojnika i mornara koji su preživjeli iznenadni japanski napad na Pearl Harbor 1941. i koji primjerice često daju vrlo smetene slike toga događaja.
Desetljećima je slučaj pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi iz ljeta 1941. u jugoslavenskoj, odnosno hrvatskoj historiografiji bio neupitan. Nije se sumnjalo, niti se smjelo sumnjati u vjerodostojnost bilo kojega dijela toga događaja. Međutim, Tomislav je Vuković u feljtonu koji je izlazio u „Glasu Koncila“ 2006.(https://issuu.com/glaskonc/docs/feljton_2006_35) , kako navodi kritičkom analizom povijesnih podataka doveo pod upitnik mnoge dosadašnje tvrdnje i ocjene. Naime, različiti svjedoci, komisije (kasnije i povjesničari) govorili su o 11 različitih datuma od kraja srpnja do kraja kolovoza 1941. Na temelju nekih svjedočenja Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u istomu dokumentu tvrdi da se zločin dogodio, u jednoj inačici 29. srpnja, a u drugoj 3. kolovoza 1941. Prvi se datum spominje na temelju iskaza župnika Žužeka, župnika crkve Sv. Ivana u Glini: „U drugoj polovici mjeseca srpnja 1941. glinska crkva koja je bila jedna velika i lijepa građevina, služila je ustaškim zlikovcima kao jedno novo odjeljenje zatvora. U pravoslavnu crkvu u Glini, ustaše su dovodile sve one Srbe, koje nisu mogli smjestiti u prepune prostorije svojih zatvora… 29.VII.1941. godine – datum znam po crkvenim knjigama.“ Glinski župnik Žužek navodi da su kroz grad vođeni kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu. Drugom je datumu, koji se od prvoga razlikuje za nekoliko dana, također dana jednaka valjanost u istom izvješću Državne komisije: „Dana 3. kolovoza 1941. godine oko 1500 Srba iz općine Čemernice otišlo je u Vrginmost. Isti dan došlo je u Vrginmost iz drugih općina oko 700 Srba, tako da ih je svih skupa došlo tada u Vrginmost oko 2200. Tu su ih držali pod stražom cijelu noć, a sutradan je došlo u Vrginmost 25 teretnih kamiona u koje su strpali ove Srbe, odvezli ih u Glinu i odveli u pravoslavnu crkvu.“
“Slučaj pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. trebalo bi temeljito provjeriti i podvrgnuti sustavnoj povijesnoj analizi”
U zbrci je s datumima, kako ističe autor feljtona, najdalje “otišao“ onaj od kojega bi se očekivalo najpouzdaniji podatak – jedini preživjeli svjedok Ljuban Jednak. U svjedočenju, koga je dao 11. siječnja 1944. nakon dolaska partizana u Glinu, Jednak spominje 29. kolovoza 1941. dva puta: „Dana 29. kolovoza 1941. sjedio sam kod kuće u Selištu. Ljudi su u selu i okolini bili zaplašeni jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite. 29. kolovoza nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce…“ U kasnijim svjedočenjima Jednak navodi druge datume. U iskazu danom 21. kolovoza 1945. komisiji ponavlja kako je riječ o mjesecu kolovozu, ali je ovoga puta nesiguran kojega bi to bilo dana: „U mjesecu kolovozu 1941. (…) to je bilo nekako oko 27. kolovoza“.
Na temelju takvih sjećanja i iskaza autor feljtona zaključuje da koliko god se to čini presmiono, da nepoznanica o 11 različitih datuma upućuje na zaključak da je „pokolj u glinskoj pravoslavnoj crkvi“ jednostavno izmišljen.
U emigrantskom časopisu „Drina“, Madrid, 1962. br. 4. – 6., spominje se navodni događaj teškoga zločina na istom području, četiri godine poslije navedenoga glinskoga. Žrtve su bile pravoslavci i katolici, odnosno Srbi i Hrvati s ovoga područja, samo što počinitelji navodnoga zločina ovoga puta nisu bile ustaše nego partizani. U članku pod naslovom „Dokumenti koji optužuju: Komunisti su pilom na komade rezali Hrvata pravoslavca“, str. 57. – 58., objavljena je izjava Petra Kragulca, rodom iz Vrginmosta, pravoslavne vjeroispovijesti, koji je pred zapisničarem Vencom Paradžikom u siječnju 1962. u Australiji izjavio sljedeće: „Godine 1945. u petom mjesecu Titova komunistička banda (partizani) ušli su u sela: Grahovci, Kočmenici, Marekovici, Bučice, Bartolići i selo Lukinići, koje su uništili i popalili do temelja. Iz navedenih sela pokupili su sve ljude među kojima je bilo i dječaka i otjerali u logor Topusko. Prilikom povlačenja hrvatske vojske u tom pravcu, bilo ih je mnogo zarobljenih od strane partizana, koje su iste otjerali u pomenuti logor. Hrvatski vojnici sa civilima su odvažani iste večeri u obližnju šumu zvanu Kozarac na putu Zagreb – Karlovac – Vrginmost gdje su na najzvjerskiji način bili mučeni i konačno poubijani i poklani. Po navodu očevidaca, s desne strane pomenutih puteva ubijeno je oko 900, a sa lijeve strane 500.“
Kragulac dalje navodi da je saznao da su njegovog strica Stevu Kragulca, koji je bio časnik u ustaškim postrojbama, komunisti pilom rezali na komade i njegovo tijelo spalili. Za predvodnika ovih događaja u spomenutom zapisniku naveo je Većeslava Holjevca, kasnijega zagrebačkoga gradonačelnika. Kragulac ne navodi konkretan datum nego samo mjesec svibanj 1945., kao niti povod partizanskoga napada na spomenuta sela. Pođemo li od pretpostavke da su se navedena događanja dogodila i na opisani način, moglo bi se iznijeti neprijepornu povijesnu činjenicu da je nakon uspostave nove komunističke vlasti u cijeloj zemlji uslijedio pravi val klasičnoga revolucionarnoga terora koji je provođen u sklopu širega obračuna sa snagama poraženima u Drugom svjetskom ratu.
Naime, posvuda je u Europi kraj Drugoga svjetskog rata donio val fizičkoga obračuna pobjednika s poraženima pri čemu su često stradali i nevini ljudi. Nove komunističke vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji pošle su mnogo dalje od u to doba uobičajene osvete pa su iskoristile tu prigodu za obračun sa svim političkim protivnicima od kojih mnogi nisu imali veze ni s nacistima ni s fašistima. No s druge strane treba istaknuti da s ovakvim izjavama, odnosno sjećanjima, treba biti vrlo oprezan. Naime, one su dane gotovo 17 godina poslije navedenih događaja i objavljene u spomenutom časopisu „Drina“, koji je objavljivao Vjekoslav Maks Luburić, osoba koja je optužena za mnoge teške zločine u NDH. Osim toga, Kragulac te iskaze ne navodi kao svjedok događaja, nego „po navodu očevidaca“. Jednostavno, pučkim jezikom rečeno, Kragulac je za ta događanja „saznao iz druge ruke“, odnosno od osoba koje su njemu govorile svoja sjećanja na te događaje. Takve navode, kao i slučaj pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi, trebalo bi temeljito provjeriti i podvrgnuti sustavnoj povijesnoj analizi te utvrditi pravu istinu o navedenim događajima. Naime, izjave dane na temelju sjećanja pate od opće slabosti koja nose sjećanja kao jedinstven tip povijesnoga izvora.
Poteškoće koje se javljaju u otkrivanju čimbenika istine u sjećanjima opisao je James Wilkinson u radu „Izbor fikcija: Povjesničari, sjećanja i dokazi“. Wilkinson upozorava da su sjećanja „neobično sklona iskrivljavanju“ te da se traumatski događaji opiru jasnom prisjećanju. Pri tome navodi primjer američkih vojnika i mornara koji su preživjeli iznenadni japanski napad na Pearl Harbor 1941. i koji primjerice često daju vrlo smetene slike toga događaja. Wilkinson zaključuje i da se sjećanja tijekom vremena mijenjaju.
