Gotovo četvrt stoljeća nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, njegovo političko nasljeđe i dalje je predmet osporavanja, reinterpretacija i napada — ne samo iz ideoloških rovova ljevice, nego sve češće i s onih pozicija koje se nazivaju “domoljubnima”. I dok je Tuđman, partizanski borac i deklarirani antifašist, vodio politiku nacionalne pomirbe i izgradio modernu hrvatsku državu u gotovo nemogućim uvjetima, današnji protagonisti tzv. “detuđmanizacije” pokušavaju ga svesti na karikaturu ili, još gore, potpuno izbrisati iz političke svijesti naroda.
U tom kontekstu vrijedi pročitati objavu političkog analitičara i kolumnista Mate Mijića, koja precizno pogađa srž onoga što se posljednjih desetljeća događa pod plaštem “europeizacije”, “modernizacije” i navodnog obračuna s mračnim naslijeđem. Mijićev status prenosimo u cijelosti:
Franjo Tuđman, hrvatski antifašist i partizanski borac, provede politiku pomirbe i uz gotovo plebiscitarnu podršku naroda pobijedi u ratu za neovisnost u praktički nemogućim uvjetima.
Znao je koliko je za modernu Hrvatsku važno to što je hrvatski narod bio i na strani saveznika jer nas agresor i dio velikih sila žele izbrisati s karte svijeta koristeći NDH kao vječnu stigmu.
I kao takav, Tuđman nije odgovarao komunističkoj gojenčadi koja sebe danas naziva “antifašistima”. Njegovo su vrijeme, vrijeme pomirbe uz jasno vrednovanje antifašističkog nasljeđa, zvali “mračnim devedesetima”. Koriste taj pogani naziv za dane ponosa i slave, dane uspostave i časne obrane moderne hrvatske države, i danas.
Detuđmanizacija je na vani, da ne kažem PR-ovski, bila obračun s negativnim pojavama tranzicije. U stvari je bila pokušaj ortodoksnih komunista i njihovih “liberalnih” i “europejskih” đaka te ostataka UDBE i KOS-a da u potpunosti ovladaju hrvatskom državom.
Od smrti Franje Tuđmana do danas imamo manje ili više javno vidljivu borbu detuđmanizatora i hrvatskih nacionalista. Onih kojima je suverena hrvatska država tek stanica na stazi revolucije i onih kojima je ona datost, početak i kraj.
Da je detuđmanizatorima do “vrijednosti antifašizma”, nikad se ne bi obračunavali s nasljeđem Franje Tuđmana. Jer on je bio utjelovljenje tih vrijednosti i čuvao ih je u vrlo teškim vremenima. Svejedno su ga prezirali.
Ne, njima su te vrijednosti tek dimna zavjesa za potpuno ovladavanje institucijama i nastavak revolucije te dekonstrukciju hrvatske države.
Uništenje Tuđmanovog političkog nasljeđa ključna je točka tog plana. I zato im ne treba zdesna u tome pomagati, izvodeći danas ono što je Tuđman prije 35 godina prepoznao kao potencijalno opasno za opstojnost moderne Hrvatske.
Mijić vrlo jasno detektira suštinu hrvatskog političkog sukoba koji traje desetljećima: radi se o sukobu oko same ideje hrvatske države. Detuđmanizatori, bez obzira na svoje deklaracije, ne mire se s postojanjem suverene Hrvatske kao krajnjeg političkog cilja. Tuđman im zato ne smeta samo zbog retorike ili metode, već zbog same ideje koju je zastupao — ideje hrvatske slobode i samostalnosti.
U vremenu kad se iz raznih “naprednih” krugova ponovno prizivaju politike dekonstruiranja nacionalnog identiteta, kad se rehabilitiraju zaboravljeni komunisti i brišu granice suverenosti, podsjetnik na Tuđmanovu realpolitiku i državotvornu mudrost nije samo nostalgična gesta — to je nužnost opstanka.
Crodex.net
