“U po’ ure” može stati toliko toga da se čini poput škrinje napunjene do vrha. Gibonnijev EP nije, dakle, tek hvatanje zaleta za nešto veće, “albumskije”, već puni korak, taman toliki da se prijeđe još jedan, ni premali ni prevelik komad puta, onog koji se ne mjeri kilometrima ni nautičkim miljama, već zlatnim koncima što dijele srce od sarca.
Gibonni – “U po’ ure” (Dallas Records, 2021.)
“Pjesme koje radim bolje su od mene i one bolje izražavaju duhovnu stvarnost koju živim”, riječi su Zlatana Stipišića Gibonnija koje mi, otkako sam ih čuo, ponajviše iskaču kad god dođem u doticaj s njegovom glazbom. Ne zato što mi daju nekakvo objašnjenje, čak ni novi uvid ili mi govore uistinu mnogo o svom potpisniku, već zato što na jednostavan, neuvijen i, vjerujem, vrlo iskren način kazuju ono što mi je zapravo bilo jasno još od prvih susreta s versama i notama ovog iznimnog glazbenika, samo bez zaključka, bez artikulirane misli.
Poput fusnote njegovim pjesmama, ta je izjava njihov dio koliko i objašnjenje, tempera koja ih nijansira, jer odražava samu bit, odnosno, jedan zdravi, ponizni pristup stvaralaštvu, koji je pak u temeljima uspjeha Gibonnijeve glazbe u najširem auditoriju našeg i dovoljno mu bliskih podneblja.
Znamo danas, naravno, o Gibonniju mnogo, ali prije svega – protivno svim trendovima – kroz ono što nam donosi na pozornici i u glazbenom studiju. Njegove pjesme uistinu znaju svi, kako je to ekipa iz Daleke obale opjevala, ali je li se moglo prije gotovo trideset godina, u pjesmama s nastupnog samostalnog albuma “Sa mnom ili bez mene” iščitati da će “čupavi iz Osmog putnika” postati stavka iz opće kulture, nacionalno dobro uz bok figurama poput Arsena ili Olivera? Jesu li već “Ciccolina”, “Zar bih te povrijedio” i “Bolje da sam šutio” izražavale duhovnu stvarnost svoga potpisnika, onog istog koji će kasnije napisati antologijska remek-djela poput “Tempere”, “Projdi, vilo” ili “Udice”?
Ja ću sada biti general poslije bitke pa umišljeno reći da se već na tom albumu itekako dao pronaći autor koji danas, dovoljno daleko od vreve kakvu nude špice i naslovnice, prirodnim, unutarnjim kompasom ugođenim tempom stvara pjesme i albume podjednako izvan i unutar svoga vremena, (dalmatinskim) podnebljem uvjetovane koliko se i s lakoćom univerzalistički otiskivale dalje.
Navedene tri pjesme s prvijenca uistinu su loše, do razine lošeg vica, osobito slušane danas, ali one su, uvjeren sam, morale toga trenutka popuniti prostor kojeg su otvorile (i danas) mladenački predivne “Cijele noći molio sam nebo” ili naslovna “Sa mnom ili bez mene”. Jer, i duhovna stvarnost odvija se u vremenu, pa “Dvije duše” nije mogla nastati prije “Dobrih judi”, kao što ni “Tempera” nije mogla nastati bez da se prije nje nije dogodila “Ozdravi mi ti”. Naravno, slobodno ovdje umjesto navedenih umetnite svoje prigodne favorite s tih ranih albuma…
Izražavanje duhovne stvarnosti, da se razumijemo, nije nešto rezervirano samo za Gibonnija i njegovu glazbu, no ta svjesnost samog autora, izrečena u – nimalo slučajno – emisiji Hrvatskoga katoličkog radija, te kontekst promišljanja o vlastitim kreativnim procesima ono je što se ovdje, baš u ovom slučaju, nameće kao ključ za otvaranje libra.
Kako sam već natuknuo, taj odnos, to promišljanje utkano je u same Gibine pjesme i one su baš zato tako lako čitljive i prepoznatljive, bliske tako širokom i heterogenom krugu slušatelja, tople na elementarnoj razini, životne zbog lakoće i lirske neposrednosti svoga imaginarija, nevidljivim nitima sugeriranog (i) od pokojnog mu oca, znamenitog etnomuzikologa Ljube Stipišića Delmate.
Priznat ću, prije nego što se osvrnem na njegovo novo izdanje, da se s Gibonnijevom glazbom družim dosta dugo, od njegovih samostalnih početaka u osvit devedesetih, ali uz duge stanke i izmjene odnosa po principu toplo-hladno. Sviđali su mi se njegovi rani albumi, oni na potezu do predivne koliko i upadljivo nesavršene “Ruže vjetrova”, jer sam možda već tada prepoznavao taj njegov način pristupanja pjesmi, samo što ga nisam znao objasniti ili klasificirati.
A onda sam, taman kad je taj njegov rukopis postao pravi krasopis, dopustio onoj otprilike trećini albuma “Judi, zviri i beštimje”, koja je bolni višak u tako fino intoniranoj zbirci, da me odgurne od Gibonnijeve glazbe na neodređeno vrijeme. Naravno, kumovali su tome i neki tektonski pomaci u vlastitom mi glazbenom ukusu, ali i pompozniji zvuk kasnijih albuma, odnosno, ono što mi se na površno slušanje učinilo pompoznim, isuviše raskošnim za njegove fragilne stihove i toplinu koju su mu note u svom nukleusu nudile.
Nedavno preslušavanje albuma kao što je “Mirakul”, savršeno oblikovane, uokvirene i balansirane zbirke pop/rock pjesama “sa okusom mora, sa okusom soli”, ali istovremeno i znatno širih receptura, mirisa i okusa, bilo je zato suočavanje s vlastitim površnim interpretacijama, odnosno, s druge strane, razumijevanje dinamike i logike tog dvosmjernog auto-puta između Gibonnija i njegovih slušatelja.
U pitanju je čovjek i umjetnik koji u životu vidi Božje čudo i koji uporno traži i nalazi taj fini Stvoriteljev rad na sebi kao i na ljudima koje sreće na svom putu, a mnoge i unosi u svoje pjesme i u promišljanja cijeđena u stihove. Zato je Gibonnijeva lirika tako i nakićena i jednostavna, i zavičajna i (veliko)svjetska, i zato je ta pompoznost koju je unio od “Mirakula” naovamo sve samo ne pretencioznost, a višejezične dionice pjesama poput “Libra”, “Oprosti”, “Mirakula” ili “Tolerance” sve samo ne stilsko prenemaganje ili jeftini univerzalizam.
Uostalom, Gibonni svojim pjesmama daje prostora i vremena, zraka da prodišu, možda ne toliko perfekcionistički koliko je to činio jedan Leonard Cohen, ali, tražeći “previše od ovih rima”, s više nego dovoljnom dozom samokritičnosti i zdravog odnosa prema vlastitom stvaralaštvu. Dakle, samokritičnosti koja ne guši niti je samoj sebi svrha, još manje lažna poniznost ili poza; album “Mirakul” je možda najljepši zbirni primjer, a “Udica”, ta, usudit ću se reći, najljepša pjesma napisana na hrvatskom u zadnjih možda i desetak godina, trijumf takvog odnosa prema darovima koji takve pjesme omogućuju.
I komplementarnost koju su na albumu “Familija” (kao i u ranijim suradnjama, od antologijske “Cesarice” naovamo) živjeli i disali Gibonni i pokojni Oliver samo je plod istoga stabla, sabirnica istih darova kad se čovjek njima služi s poniznošću i zahvalnošću. Gibonni, kao što je bio slučaj i s njegovim neprežaljenim, ali vječnim starijim kolegom, baš zato uspijeva s takvom lakoćom govoriti svome slušatelju, obraćajući mu se, uostalom, ne kao proizvođač konzumentu, kao u kakvom konfekcijskom pogonu ili ekonomskoj jednadžbi, već kao duša duši, revna u iskrenom davanju trenutno najboljeg sebe, ali i svjesna da trenutno najbolje ne mora i ne može biti savršeno ili bezgrješno.
Upadljivo slabiji dio albuma “Judi, zviri i beštimje”, baš kao i neke ranije, pa i kasnije epizode (ruku na srce, “Unca fibre” i “Tolernaca” tek bi zajedno, kad bi se malčice podrezali, dali jedan snažan, ali onda uistinu moćan album) zato su prije tiša svjedočanstva nego bolni neuspjesi, baš kao što monumentalna “Udica” ili perfekcionistički složen mozaik zbirke “Mirakul” nisu kočoperni spomenici već zavrijeđene nagrade za predan i Duhom gonjen rad. Nagrade ne za vitrinu, već za vječnost među onima koji će ih slušati i obožavati, u njima se ogledati i pomoću njih pronalaziti bolje verzije sebe.
Odatle i ove duge stanke između Gibonnijevih pjesama i albuma, tijekom kojih prođu i cijeli trendovi i karijere. “U po’ ure” dolazi kao EP ili mini-album, pet godina nakon spomenute, s Oliverom realizirane zajedničke zbirke prikladno snažnog naslova “Familija”. Nakon, siguran sam, emotivnog pražnjenja uslijed prijateljevog odlaska ususret nekim novim, onozemaljskim svitanjima, Gibonni se nije zalijetao s novim pjesmama – kao što nije nijednom unatrag zadnjih dvadesetak godina – a i sada kada ih je skupio, dogodilo ih se “tek” nekoliko, točnije pet, ali koje je po nekom unutarnjem ključu i logici, odlučio u datom trenutku sabrati, možda onako kako je trebao učiniti i s nekim ranijim, u takvom kontekstu navedenim albumima.
