Turbo folk – primitivne strasti za primitivne ljude
Što je to “turbo-folk”? Jednostavno, kratko i jasno rečeno, to je obično smeće, zabava za ljude na nižem stupnju razvoja, za polupismena, primitivna bića, čiji jednostavni mentalni sklop nikako nije u stanju percipirati ništa složenije i koji, što je najžalosnije, nemaju ni potrebu ni želju za nekakvim evaluiranjem ili civiliziranjem. Fraza koju često čujemo “to narod voli” nikako ne može biti opravdanje jer kada bi se narodu dozvolilo sve što “voli” vrlo bi brzo došlo do raspada sistema i gubitka civilizacije kakvu poznajemo.
Također, izreka “svaka glazba ima svoju vrijednost”, ovdje ne stoji, jer se tu uopće ne radi o glazbi. Turbo-folk je istoznačnica za krajnji primitivizam i glupost, jer, priznajte to pošteno . Treba biti na jako, jako niskom stupnju razvoja za svariti tako nešto.
ŠTO KAŽE RAMBO AMADEUS?
Izraz “turbo-folk” smislio je veliki umjetnik i glazbenik Antonije Pušić, u narodu poznatiji kao Rambo Amadeus. On navodi sljedeće: “Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbo-folk je gorenje naroda. Turbo-folk nije glazba, to je miljenica masa, pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Ja nisam izmislio turbo-folk. Ja sam mu dao ime.” Osim toga, Rambo uz turbo-folk vezuje sljedeće stvari: meso na ražnju, pornografiju, nacionalizam, rave party, Hitlera, kriminalce, silikone, drogu, terence s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadione, modne kreatore, politički marketing i, meni najdraža usporedba – “turbo-folk je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni.”
Kada sam u jednom razgovoru pitao Bajagu kako mu djeca, s obzirom na to gdje žive, odolijevaju poplavi turbofolka taj mi je kulturan i umjeren čovjek odgovorio:
– Ja njima nikada ništa nisam rekao protiv turbofolka, dapače, krajnje sam tolerantan, ali mislim da bi njima bilo nekako neugodno da to slušaju.
Ovo je vrlo bitno. Mlad i inteligentan čovjek koji je odgojen da cijeni prave vrijednosti zna da to nije dobro kao što zna da se ne smije krasti, piti, drogirati se… Kada se izgubi onaj osjećaj za mjeru i nekakav stid zbog toga što si toliko primitivan da to voliš, onda to postaje opasno. Kada lopov krade i zbog toga mu je krivo i svjestan je da to ne valja – to je loše, ali kada mu je to sasvim normalno i nije ga briga, onda je to patologija i radi se o poremećenoj ličnosti.
A ŠTO KAŽU ISTOČNI SUSJEDI?
Prije petnaestak godina , novinari iz jedne hrvatske tv-kuće pitali su ljude po beogradskim ulicama što misle o turbo-folku. Jedan mladi čovjek kulturna izgleda je rekao: “to je užas, to je strašno, to nas vuče prema dnu. Nemojte dozvoliti da se i kod vas to proširi.” A “dobronamjerni” Aleksandar Tijanić, direktor RTV-Srbije rekao je pak ovo:
– Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite.
On nadalje kaže kako je to bio dio specijalnog rata kojim se nastojala otupiti javnost i pokoriti medijski prostor okolnih zemalja. Turbo folk sa sobom nosi svašta, od mase pevaljki i sponzoruša do primitivnih likova i novinara koji su zagušili veliki dio medijskog prostora.
JEDNOSTAVNO I GLUPO
Jednostavnost često ne znači i nešto pozitivno. Jednostavnost je dobrodošla onda kada je povezana s praktičnošću, osobito pri nekim građevinskim rješenjima, u nekim znanostima, ali kada je umjetnost u pitanju, onda to baš i ne stoji. To dabome ne znači da bi svi trebali slušati atonalnu glazbenu avangardu ili kupovati samo teški likovni ekspresionizam, ali nekakve granice ipak moraju postojati.
Kod turbo-folka je važno da tekstovi budu što gluplji, što jednostavniji, da ne treba puno razmišljati, ali i da obavezno budu o relaciji muško-žensko i naravno, da ima veze sa seksom, bilo da je to direktno ili prikriveno. Ova je vrsta glazbe odavno izašla iz okvira onoga što smo nazivali “narodnjaci” i postala je nekakva bolesna mješavina, narodne, disco, dance, grčko-tursko-arapsko-ciganske muzike u onom najgorem smislu. Pjeva se (čuj mene – “pjeva”), stisnuta grla pola tona u falšu i sve je to jedna septička jama puna fekalija i ostalih otpadnih voda.
KAKO SE BORITI?
Nekada davno postojalo je nešto što se zvalo “komisija za šund”. Bio je to skup ljudi koji su trebali preslušati svako novo glazbeno izdanje i ocijeniti je li sumnjive umjetničke vrijednosti. Ako djelo nije prošlo, onda bi se s pločom (ili kasetom) dobivala mala naljepnica na kojoj je pisalo da “ovaj proizvod nije pošteđen osnovnih i posebnih davanja na promet” (ili tako nekako), a što je značilo da će te taj proizvod platiti osjetno skuplje. To je bila bezvezarija jer su “neumjetničkim” proglašavana takva genijalna djela kao što su prvi albumi “Pankrta”, “Parafa”, i da sad ne nabrajam više, dok su razne ljigavštine prolazile nekažnjeno. Problem je što to danas ne bi imalo nikakvog efekta jer se nosači zvuka ionako ne prodaju, a najveća je zarada na koncertima, bilo da se radi od prepunoj areni, ili nekoj narodnjačkoj rupetini.
DRASTIČNO, ALI NEOPHODNO
Ono što se ipak može napraviti je slijedeće. Staviti turbo-folk glazbu izvan zakona jer svojim smradom kontaminira okolinu, vrijeđa ljudsko dostojanstvo i inteligenciju. Zabraniti prodaju njihovih nosača zvuka. Mjesta na kojima se takva “glazba” izvodi treba posebno kontrolirati, tj. njihove posjetitelje staviti pod poseban nadzor (sačekivati ih na povratku, provoditi alko i droga testove, kontrolu vozila i brzine), upeterostručiti namete i poreze, apsolutno zabraniti ulaz maloljetnicima, a onima koji se tamo zateknu dati poseban nadzor. Nadalje, osobama za koje se utvrdi da slušaju narodnjake uskratiti pravo glasa na izborima, ograničiti pravo na slobodno kretanje, pravo na javne istupe, pravo na rad u bilo kojim sferama u kojima se traži inteligencija, kultura i sposobnost donošenja odluka. Postoje i još neke mjere, ali ne bi sada, na ovom mjestu o njima govorio, ali vi možete i sami pretpostaviti na što mislim. Naravno da ovo nije izvodljivo ali …
Upravo je nevjerojatno da netko izvođače ovakve, da ne kažem muzike, smatra umjetnicima… Estradnim umjetnicima. Izgleda da svatko tko u ovim zemljama uzme mikrofon u ruke automatski postaje umjetnik. Jedna od vrhunskih zvijezda na tom nebu je i izvjesna Seka Aleksić koja za sebe kaže da je “umetnica”. Njena umjetnost zvuči doslovno ovako: “Pitat ću te kad još jednom popiješ na eks – da li si za seks”. A gdje su još standardi drugih izvođaća kao npr. “bež Milane moja ružo / ćale mi se naoružo / u vazduh će sve da digne / samo kad te stigne”, ili “´oće jedna plava samnom da se viđa / beži beži plava, crna mi se sviđa”. Sve to pjevaju “umjetnici”. Problem nastaje onda kada oni izlaze iz zabrana u kojima im je mjesto i nastoje se inflitrirati među narod, a narod kao narod, povodljiv i neobrazovan, to prihvaća. Mladim ljudima idoli postaju razni likovi, Sare Jo, Gazda Paja,Dade Čokolade, Dare Bubamare, Stoje, Seke, Rade , koje su u stvari često i sasvim normalne osobe, ali tko se ne bi pomamio za zaradom. Prije dosta godina, jedan je moj znanac putovao avionom iz Amerike, a kraj njega je sjedila jako zgodna djevojka s kojom je proveo nekoliko sati u ugodnom razgovoru, a osobito su se našli po pitanju glazbe. Cura je voljela blues rock, a posebno Cream i Traffic. Pri slijetanju mu je, onako usput, objasnila tko je ona i čime se bavi. Bila je to jedna od najvećih narodnjačkih zvijezdi devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Na zapanjeni pogled kojim ju je pogledao, odgovorila je jednostavno “Moram i ja od nečega živjeti, a vjeruj mi… Živim više nego odlično.”
Ono što sve nas normalne jako veseli kada je ova “umetnost” u pitanju to su stihovi koji su ponekad smiješni do nevjerice. Kakve se sve gluposti pišu za šljam koji to sluša ponekad uistinu djeluje nevjerojatno, ali najbolje pokazuje kakvim je to fizionomijama namijenjeno. Nešto što normalan čovjek shvaća kao zafrkanciju, njima je sasvim normalno.
