Kad bi jednog jutra nestalo svih “povampirenih ustaša”, Boris Rašeta bi vjerojatno morao otvoriti kiosk s kukuruzima na autobusnom kolodvoru. Srećom po njega – i na njegovu neizmjernu radost – Hrvatska se redovito sjeti organizirati kakav velebni skup domoljublja. Jer čim ”zasmrdi” na zastavu i grb, Rašeta ima materijala barem za mjesec dana.
Prvo je dobio 504.000 razloga da napiše svoju “epopeju” o svemu što se dogodilo i onome što se nije dogodilo. Kad se ta zaliha priča potroši, eto ti još 150.000 – taman za sezonski specijal “kiseli krastavci i pavlov refleks”. I tako naš glavni komentator postane ikona za Oreškovićke, Pokosice i vječne Instagram-patriotkinje tipa Sevka.
A onda – kao šlag na tortu – u kadru se pojavi Boris Mišević. Čovjek se ne stidi svog podrijetla, dapače, sam ga ističe, i u par objava uspije izazvati kolektivni živčani slom kod cijele postjugoslavenske nostalgičarske scene. Neprocjenjivo. Rašeta i njegov potpredsjednik Klauški ne znaju bi li otvarali šampanjac ili udarali glavom u zid.
Jer znaju oni dobro: bez nas koji volimo Hrvatsku i njene vrijednosti, oni bi bili doslovno kruha gladni. Papir svašta trpi, pa i njihove frustracije što se dogodilo ‘92., kad su nas svi primili u svoju obitelj. A tek kad smo ušli u NATO i EU – pa to je za njih razina pakla koja bi Dantea inspirirala za novih devet krugova!
Zato samo ti “laj” Raske, koliko ti volja. Bit će i bonusa, ne boj se. Od nas ćeš ti još dugo živjeti – jer mi te hranimo već 30 godina.
