“Uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača, tražim uporabu svih ratnih sredstava, pa i bojnih otrova!”
Ovim riječima je 22. prosinca 1993 godine jedan vojni zapovjednik zapečatio sudbine 64 ljudi!
Križančevo selo i Lašvanska dolina, Srednja Bosna.
Ne znam otkud točno naziv za Križančevo selo, mene asocira na Križ, patnju, hrabrost, muku i Uskrsnuće!
Teško je bilo tih mjeseci u srednjoj Bosni, sami, odsječeni, pod stalnim granatiranjem, sav užas rata u Bosni pokazuje Crkva u Novoj Biloj koja je pretvorena u bolnicu.
Taj dom utjehe je velikom broju vojnika i civila bilo mjesto posljednjeg pomazanja.
Kažu da se najiskrenije molitve mole u bolnici, zamislite samo kakve su strelovite molitve upućivane Svevišnjemu iz Crkve koja je pretvorena u ratnu bolnicu.
U Križančevom selu su živjeli i njih dvoje, on na jednom, a ona na drugom kraju selu.
Nije bilo ljepše cure u Lašvanskoj dolini!
Kad mi je rekla “Da” nije bilo sretnijeg muškarca od mene na svijetu!
Maštali smo o vjenčanju, proći će ovo, sve će ovo jednom biti jučer. Zaklinjali smo se jedno drugom na vječnu ljubav i vjernost. Zlatare nisu radile pa mi je majka dala svoj prsten da je zaručim. Bože, koja sreća.
Taj dan smo se zaručili, već smo dogovorili i gdje ćemo kuću praviti, tu malo dalje od stare Košćele. Tu mi je pokojnog oca zemlja, tu ćemo savit naše gnjezdo i djecu ćemo imati!
Sina Tomislava po mom ocu i kćer, Katarina će se zvati po našoj kraljici.
Moram na liniju, naić će konvoj napokon. Uspostavljeno je primirje ova dva dana. Ide do bolnice za Novu Bilu, rekoh joj tada da ovdje više nema šta raditi, odvest ću je do bijelog puta kojim će konvoj proći do bolnice.
Kaže ne želi me ostavljat, želi me čekat ovdje, u Križančevu!
Molim te idi sa konvojem, potrebna im je pomoć, tamo si sigurnija, a i možeš im pomoć u bolnici.
Pristala je napokon, otišla je sa najtužnijim a opet sa najiščekivanijim konvojem! Konvojem za Novu Bilu!
Ubrzo ističe primirje, još par sati odmora pa se vraćamo u ovaj krvavi rat koji mjesecima divlja i bukti u mojoj Bosni!
Bosno moja nepokorena, neslomljiva, hrabrosti moja, junakinjo! Krvariš na sve strane, jauci tvoji nebesa paraju!
Čuju te Bosno moja Srebrena, čuju te! Oni što mogu ne žele ti pomoći, a oni što žele jednostavno nemaju načina!
Spavam i mislim da sanjam, probudiše me pucnjevi i detonacije. Primirje nije gotovo, šta se događa? Mraz je i led, snjeg pada! Hladno dušu ledi.
Maglu paraju vriskovi, vojnici, civili, žene, djeca… svima ista sudbina!
Smrt i samo smrt oko mene! Urlici ushićenja i ponosa nad pobijenim tijelima staraca.
Ovo je kraj svijeta, veće zlo od ovog ne postoji!
Nas tridesetak je zarobljeno, odvode nas u susjedno selo, ne razumijemo njihov jezik. Ne poznajemo ni njih! Nose sablje, noževe i puške! Ovo nije vojska!
Čemu se nadamo, vojska poznaje ratna pravila, ovo nije vojska!
Ona se spasila, ona je sa konvojem otišla na sigurno, čuj mene sigurno. Nije postojalo sigurno mjesto u srednjoj Bosni ovih mjeseci, samo je postojalo malo manje opasno.
Gledam svoje suborce oko sebe, sad vidim kako izgledaju hodajući mrtvaci, oči bez budućnosti, sve oko mene neiživljeni životi, neispunjeni snovi, vidim ruke koje više nikad nikog neće zagrlit, vidim lica koja će usnuti vječni san otvorenih očiju.
Gazimo snjeg i ostavljamo krvave tragove iza sebe!
Naši krvavi tragovi su pečat zločina!
Nas 30-ak je ubijeno, mučeni smo satima, danima, nezamislivo, mučeni smo svim mogućim oružjima i oruđima!
Molili smo ih da nas ubiju!
Ja sam mislio o njoj, o našoj ljubavi, o nerođenoj djeci, zamišljao sam kako sinu Tomislavu pravim sanjke, kako ona Katarini pletenice plete. Izišao sam iz svog tijela, moj mozak nije mogao podnjeti ova zvjerstva, Bože šta nam rade!
Vidim kamen u rukama jednog, ide prema meni, napokon kraj ovoj patnji! Dobro mi došla sestrice smrti, slatka smrt i odlazak pred Oca!
Slava Ocu i Sinu i Duhu svetom..
Smrt me je spasila!
Krvavi tragovi kao pečat zločina nad nama su se otopili! Sa njima je nestala i nada da smo živi 40-ti dan u školskoj dvorani u Vitezu!
Prije njih nas je bilo šezdeset i četvero, nakon njih nas nema!
Donjeli su nas u vrećama UNHCR-a, u onim vrećama sa plavim slovima u kojima su brašno djelili. Donjeli su ono što smo nekad bili mi.
Tužna povorka ulazi u dvoranu, tišinu paraju vrisci i uzdasi naših bližnjih.
Nisu nas po licima prepoznali, nemoguće je bilo. Pokazivali su im naše osobne stvari i došao je red na moje tijelo.
Ona stoji na sredini dvorane, srce želi prići ali je noge ne slušaju. Ono što će danas vidjet ostat će joj urezano u pamćenju do kraja života!
Ne samo njoj, svima u toj dvorani!
Na popisima naših tijela i najjači su gubili svijest. Sve vam piše u zapisniku.
Iz mog džepa su izvadili krunicu, bila je krvava. Križ je opet bio krvav. U džepu od košulje sam imao jedan ubrus. Ona mi ga je izvezla, imao je uvezene njezine i moje inicijale. Kad su raširili ubrus iz mog džepa sva nada u njezinim očima je nestala. I onaj najmanji tračak, onaj zadnji zavjetni koji je molila danima i noćima. Ostali smo zajedno samo kao inicijali na ubrusu.
Naša priča je ostala neostvarena. Našu ljubav su prekinuli, i košćelu oca mojeg su taj dan nakon sela zapalili!
Danas nakon 29 godina Lašvanska dolina živi!
Odzvanja njome smijeh djece. Lašva je ostala bez nas, bez naše djece, bez ljubavi djece svoje!
Kao što je i Tereza pjevala,
Srebrena Bosno kolijevko naša
Molimo za tebe sto Očenaša! Srebrena Bosna i 29 godina poslje čeka pravdu!
Srebrena Bosna plače i pjeva.
Doista Križančevo selo je simbol, muke, hrabrosti, boli, Križa i na kraju Uskrsnuća!
Odgovornih za ovaj zločin nema ni dan danas.
Ovaj tekst nije za raspirivanje mržnje, ovaj tekst je moj glas da se krvava i bolna povijest mog naroda ne zaboravi.
Počivajte u miru djeco Lašvanske doline!
