Vijest o tome kako su Rusija i Kina potpisale pravno obvezujući memorandum o izgradnji plinovoda “Sila Sibira 2” prošla je ispod svih radara. Plin za ovaj plinovod ići će iz plinskih polja na poluotoku Jamal u zapadnom Sibiru, polja koja su desetljećima bili glavni izvor opskrbe za Zapadnu Europu. Plan je do 2030. godine izgraditi plinovod kapaciteta 50 milijardi kubnih metara na godinu.
Potpisivanje ovog memoranduma ima ogromne reperkusije na globalnom tržištu. Rusija osigurava dugoročnog kupca u Kini, čime smanjuje ovisnost o europskom tržištu. To joj daje jaču pregovaračku poziciju i manje razloga za kompromise s europskim zemljama po svakom pitanju. „Sila Sibira 2“ ubrzava proces razdvajanja globalnog plinskog tržišta na dva bloka: europski, koji se okreće alternativnim dobavljačima poput SAD-a, Katara i Norveške, te azijski, koji se sve više veže za Rusiju.
Bosna i Hercegovina je zarobljena između ova dva bloka. Trenutno sav plin još uvijek uvozimo iz Rusije preko TurkStream koji ulazi kroz Srbiju, prolazi kroz RS. Ova ovisnost stavlja nas izloženima svim rizicima geopolitičkih i tržišnih promjena koje Rusija sada diktira s više samopouzdanja. Iako je projekt idejno osmišljen negdje početkom 2014. njegova konkretnija projektno tehnička realizacija je krenula 2020. godine. Zašto je ova kronologija zanimljiva?
Zanimljivo ju je usporediti je s pričom o Južnoj interkonekciji i dinamikama oko podrške/protivljenju ovom projektu. Ono što prvo pada u oči je HDZ-ovski paradoks: proeuropska retorika, prozapadnjački narativ, no djela i plodovi rada u potpunosti idu u korist ruskih i kineskih interesa u BiH. Najjači podupiratelji i provoditelji ruskih/kineskih interesa na ovom području dolaze iz redova ove stranke. Provjerljivo i mjerljivo dokazivo iz života i političke prakse. No, ostavit ćemo to za neke druge tekstove i priče.
Ono što je zanimljivo jesu komentari britanskih stručnjaka nakon potpisivanja Sile Sibira 2. Pokazuju ovo kao geostratešku pobjedu Rusije, iako financijski i komercijalni detalji memoranduma nisu dogovoreni. Teško će se Rusiju sada prisiliti i uvjetovati bilo čime, naglašavajući političku dimenziju ovog dogovora. No, ono što upada u oči jeste poluskriveni entuzijazam, jer, kako kažu, otvara prostor jačanja globalne energetske uloge Velike Britanije, pogotovu u odnosima s EU. EU se treba orijentirati na britansko LNG čvorište preko Nizozemske i Belgije.
Zašto je ovo interesantno u kontekstu Hrvatske i BiH? Ovo je konkurentska ruta onoj koja se veže na hrvatski terminal na Krku, dio čega je Južna interkonekcija, u koju Velika Britanija nema upliv i zbog čega je Britanija imala politiku “tihog opreza” kada je ovaj projekt u BiH u pitanju. Zanimljivo kako je indirektno struka u Velikoj Britaniji priznala da njima u prilog ide usporavanje ovog projekta.
Grubo bi bilo kazati da Britanija želi stopirati projekt, no suština onoga što se treba naglasiti u kontekstu ovih globalnih događanja, kako upravljiva kriza u BiH nije samo Rusiji u interesu. U javnosti uvjeravaju kako nas i našu zemlju vole više od nas samih, dok u pozadini kriju svoje stvarne interese.
Izgradnja „Sile Sibira 2“, zbog geopolitičke pozicije, mogla bi biti prekretnica za Hrvatsku i BiH koje bi mogle postati esencijalno važan dio regionalnih energetskih tranzitnih koridora, uključujući plinovode i naftovode. No, takvi jaki, stabilni i povezani energetski projekti jačaju poziciju EU-a kao ključnog regionalnog igrača, dok stavljaju Rusiju u drugi plan i oslabljuju U.K. kao aktera.
Politička nestabilnost i korupcija koja blokiraju projekt savršeno su plodno tlo za širenje utjecaja i obavještajne operacije, po povijesno poznatom “divide and conquer” britanskom modelu. Jedino područje, nakon Brexita, gdje U.K., može imati „globalnu ulogu“ u Europi je BiH i naše okruženje. Držeći sve strane dovoljno slabima, nikada se niti jedan problem suštinski neće riješiti. Ostajemo vječno ovisnima o vanjskim arbitrima.
No, glavna odgovornost za sve krize u BiH ne leži u interesima i aktivnostima međunarodne zajednice, nego na domaćim akterima i domaćoj politici. Tražiti opravdanja i razloge kod drugih, što smo ovakvi kakvi jesmo, bi bilo kukavički i licemjerno. Jednako kao što je licemjerna politika međunarodnih aktera koji nas uvjeravaju kako više vole našu zemlju od nas samih.
Izvor:Slaven Raguž
