U 101. godini preminuo je jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. Mediji pišu hrvatski, no radi povijesne istine trebalo bi pisati jugoslavenski. On je bio etnički Hrvat, ali politički Jugoslaven. Njegovim životom i (ne)djelima oduševljen je predstavnik jugoslavenske istoriografije u Hrvatskoj – Tvrtko Jakovina. O Lončaru je napisao hagiografiju pod naslovom „Budimir Lončar. Od Preka do vrha svijeta“. U procesu stvaranja neovisne Republike Hrvatske, Lončar je odigrao jednu sramotnu i više nikakvu značajnu ulogu. Modernoj hrvatskoj državi Lončar ništa ne predstavlja, ali za Eugena Jakovčića, Vesnu Pusić, Dejana Jovića i Tvrtka Jakovinu on je “naš” Henry Kissinger. Možemo samo pretpostaviti što to znači „naš“, ali sigurno ne znači “hrvatski”.
Piše Luka Šarić za narod.hr
Nešto o Jakovini, ‘posvojenom Budinom unučetu’
Biograf partizana, komunista i zločinca Budimira Lončara Tvrtko Jakovina ljubljeni je gost medija i televizija, poput svojih kolega Hrvoja Klasića i Ive „Drobilice“ Goldsteina. Zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje, sudeći po bibliografiji, poučava generacije budućih povjesničara o uspješnoj jugoslavenskoj vanjskoj politici i projektu kojem se Tvrtko naročito divi – Pokretu nesvrstanih. Nema sumnje, za Tvrtka, Tito je ponos čitavog Balkana, od Vardara do Triglava, od slovenskih do makedonskih jama punih narodnih izdajica. O Titu Jakovina redovito piše i za lijevi „Telegram“, s jednom iznimkom, umro je Lončar pa je komunistički diktator i najveći krvnik hrvatskog naroda nakratko izašao iz prvog plana.
Budimir Loncar, diplomat, partizan, svjetski drzavnik, moj prijatelj, preminuo je danas u Preku, mjestu u kojem je rodjen 1. travnja 1924. pic.twitter.com/01G8bGbVXv
— tvrtko.jakovina (@TvrtkoJakovina) September 1, 2024
Mirjana Kasapović o Jakovininoj knjizi: Ima tri temeljne slabosti
Kapitalno djelo Budinog posvojenog unučeta „Budimir Lončar. Od Preka do vrha svijeta“ sjajno je secirala politologinja Mirjana Kasapović. Njezino djelo „Zbogom postjugoslavenstvu“ uznemirilo je mnoge Lončarove poklonike, od Markovine do Jakovine. U recenziji Jakovinine knjige ustanovila je kako 52-godišnji redoviti profesor još nije savladao pisanje političke biografije.
Piše Kasapović: „Prvo, Jakovina ne definira svoj teorijski i metodološki pristup pisanju Lončarove političke biografije“. Ima nepotpun popis arhivskih izvora. Drugo, „kolaborira“ s osobom o kojoj piše, izostavlja sporne i difamirajuće podatke, a zapisuje samo ono što Lončar želi. I treće, „knjiga je primjer prevelikoga brisanja granice između autora i predmeta njegova istraživanja koje proizlazi iz osobnoga prijateljstva Jakovine i Lončara, koje je autor uredno deklarirao, te njihove ideološke i političke bliskosti“. Kasapović uočava kako se Jakovina uopće ne trudi kao povjesničar dokazati Lončarove teze kako su Pokret nesvrstanih i Jugoslavija bili „uspješni projekti“. Kasapović zaključuje: „Knjiga je znanstveno neuvjerljiva“.
Lončar je bio načelnik OZN-e u Zadru
Vratimo se i na Budine revolucionarne dane. Znamo da je bio partizan, no kakav partizan? Onaj koji se spletom okolnosti našao na prostoru Dalmacije i pred nosom imao Talijane za pucati na njih ili onaj partizan koji je duboko vjerovao u komunističku ideologiju i imao želudac za ratne zločine i osvetu nakon rata?
Povjesničar Zlatko Begonja, zadarski sveučilišni profesor, rasvijetlio je Budinu mračnu, a za Tvrtka „slavnu“ prošlost. U knjizi „Okupacija duha – Ideološka indoktrinacija u Zadru 1945.-1955.“ otkrio je tko je i što je bio Budimir Lončar. Kada su naši Jugoslaveni 1. travnja 2024. čestitali Lončaru 100. rođendan, „Večernji list“ je kao „čestitku“ objavio članak pod naslovom „Što o Budimiru Lončaru prešućuju lijevi intelektualci“. Novinar prenosi otkrića profesora Begonje.
U razoreni i napušteni Zadar 31. listopada 1944. ulaze partizani. Naime, ovdje ću i ja reagirati: partizani ne oslobađaju Dalmaciju, oni preuzimaju vlast i uvode komunistički teror i strahovladu. Hrvati su oslobođeni tek 1991., odnosno 1995. godine. Vratimo se na temu.
Prilikom zauzimanja grada ili nekog područja komunistička vlast prvo se obračunavala s fizičkim postojanjem onih koji komunističku ideologiju nisu prihvaćali ili su propustili priliku boriti se pod zvijezdom petokrakom. Organ komunističke vlasti koji je provodio teror i likvidacije na „oslobođenim prostorima“ bilo je „Odjeljenje za zaštitu naroda“ (OZN). To je bila komunistička tajna policija, nešto poput crvenog Gestapa. Na zadarskom području je na čelu OZN-e bio Budimir Lončar.
Lopov Lončar tražio je ‘najstrože kazne’
Povjesničar Begonja pronašao je dokumente iz kojih saznajemo kako je mladi Budimir bio u revolucionarnom zanosu, spreman ubijati „narodne neprijatelje“. U arhivima je pronašao dokaze kako je Lončar od Narodnog suda zahtijevao da se osumnjičene osudi na „najstrože kazne“ – smrt.
Dakle, Lončar je bio zadarski krvnik za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Postoje i memoarski zapisi o Lončarevoj partizanštini. Nakon pada Italije, svjedoči pokojni svećenik Miroslav Badurina, Lončar je upao sa svojim razbojnicima u franjevački samostan na Školjiću. Tamo su bili smješteni ranjenici, mnogi od njih Talijani koji su se već bili predali. Što je prvo što su Lončar i drugovi napravili po ulasku u samostan? Skidali su satove ranjenicima s ruku! E, to su bili pravi komunisti! Naravno, ranjenicima nisu oduzeli samo satove, već i živote. Mnogi su plutali morem u to vrijeme, ali ne na luftiću, već s licem okrenutim prema dnu. Navodno je tako pronađen i Lončar osamdeset godina kasnije.
Cijeli tekst možete pročitati na narod.hr.
