Mile Kekin ponovno prodaje “bunt” zapakiran u navijački ritam. Problem je samo jedan – taj bunt uredno je subvencioniran.
Dok u pjesmama docira kako se u Hrvatskoj može biti “glup i postati ministar”, zaboravlja spomenuti da se u istoj toj Hrvatskoj može biti režimski miljenik, dobivati ozbiljan novac iz javnih i europskih fondova, živjeti komotno i glumiti opoziciju – bez ikakvog osobnog rizika.
To nije disidentstvo. To je lifestyle.
Jer pravi bunt nešto košta. A Kekinov bunt očito dobro zarađuje. Prema medijskim navodima, obiteljski prihodi mjere se u tisućama eura mjesečno, projekti se financiraju javnim sredstvima, a istovremeno se servira narativ o “zatucanoj državi” koja navodno guši slobodu. Teško je glumiti potlačenog dok te sustav obilno hrani.
Posebno je zanimljivo kako izostaje kritika političkih opcija i ideoloških krugova s kojima svjetonazorski koketira. Tu nema stihova o uhljebljenim aktivistima, nema satire o milijunima koji se prelijevaju kroz “progresivne” mreže. Bunt je rezerviran samo za jednu stranu političkog spektra. Selektivna hrabrost.
Upravo zato dio javnosti u svemu vidi samo dobro uigranu formulu: malo provokacije, malo dociranja “malograđanima”, malo moralne nadmoći – i puno sigurnog novca.
Njegov kolega Krešo i Kisele kiše je to davno sažeo u naslovu “Režimske kurve”.
I možda je upravo tu ključ razumijevanja: nije problem u kritici države. Problem je u tome kad kritika postane unosan biznis model, a “otpor” tek brend.
