Nakon što je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević danas kazao kako u gradskoj upravi razgovaraju o tome da jedna ulica u Zagrebu nosi ime Aleksandre Zec, oglasio se Mostov zastupnik Nino Raspudić.
U razgovoru za N1 televiziju komentirao je: “Ako želimo ulicu za Aleksandru Zec, trebali bismo preimenovati 400-tinjak ulica jer je toliko djece stradalo u Domovinskom ratu. Postoji li neko dijete poginulo u ratu koje je više ili manje vrijedno?”, izjavio je za N1 televiziju.
Na pitanje novinarke nije li Aleksandra Zec simbolično dovoljno značajna da dobije ulicu, Raspudić je odgovorio: “o svemu tome treba razgovarati, ali djeca se u tim godinama nisu svrstavala ni po nacijama ni ideologijama”. komentirao je Nino Raspudić.
Da, ubojstvo Aleksandre Zec, nevinog djeteta, je tragična mrlja koja se ne smije ponoviti! Ne treba ni zaboraviti!
Međutim ne treba niti zaboraviti da se ta tragedija, pojedinačni incident, godinama zloupotrebljava i služi kao paravan kojekakvim udrugama i pojedincima za parapolitičko djelovanje, etiketiranje hrvatskog naroda i relativiziranje karaktera Domovinskog rata! Pokojna djevojčica Zec je i njihova žrtva kojom bezobrazno manipuliraju šireći protuhrvatsku propagandu!
Neki poput Zorana Pusića, Vesne Terselic ili Save Štrbca su već i zaboravili kako su im se zvale udruge, ali i dalje se oko tog slučaja pojavljuju na televizijama i sole svima pamet!
U Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta. Novija istraživanja koja se sustavno bave tim veoma teškim i tragičnim slučajevima govore o nešto manjem broju ubijene djece, no kako su neizravne žrtve Domovinskoga rata još moguće zbog zaostalih eksplozivnih naprava i relativno velikoga broja nestalih civila općenito, teško je podvući crtu ispod određene brojke. Ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom.
Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi. Prema prvim podatcima koji su bili dostupni od svibnja 1991. do rujna 1996. na području Hrvatske poginulo je 306 djece do 17 godina – bez okupiranih područja. Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece. Najmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava.
U istom je razdoblju ranjeno 901 dijete u dobi do 17 godina, no utvrđivanjem dodatnih okolnosti stradavanja ta se brojka popela na 1276 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57 %). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi.
Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264 194 prognane osobe, od kojih je 148 000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36 000.
