Obično su u pitanju zaboravljene igre – kao što su skakanje, rotacija, a kasnije klikeri, lastiš, žmurke, itd. Upravo te aktivnosti potiču stvaranje sinapsi
Neiskorišteni potencijali ljudskog uma i snaga djetinjstva, udruženi sa posvećenim i educiranim roditeljima i odgojiteljima– otvaraju vrata ka kreativnijem učenju, bržem saznavanju i lakšem otkrivanju i razvijanju sposobnosti.
Zašto su potrebne promjene?
– Po novim istraživanjima, poremećaji u učenju, koji se javljaju već u drugom i trećem razredu osnovne škole, nastaju uslijed nedostatka pojedinih aktivnosti u najranijem djetinjstvu. Obično su u pitanju zaboravljene igre – kao što su skakanje, rotacija, a kasnije klikeri, lastiš, žmurke, itd. Upravo te aktivnosti potiču stvaranje sinapsi, a živimo u vremenu kada su djeca najvećim djelom statična, ispred televizora i kompjutera. Potrebno je prenjeti naučna saznanja roditeljima, odgojiteljima i učiteljima, jer u međuvremenu odrastaju generacije kojima je potrebna pomoć u razvoju.
Šta se dešava do uzrasta od sedam godina?
– U predškolskom periodu, brzina i broj stvaranja veza (sinapsi) između neurona je neuporedivo veći nego poslje sedme godine. Unutar mozga se odigrava borba za dominaciju među neuronima, stvaraju se nove veze između aktivnih neurona i novi komandni putevi. Potiče se razvoj važnih centara u mozgu, formira se čitava mreža novih puteva. Neaktivni neuroni odumiru, a neaktivni putevi se gube. U toj stimulaciji neurona je odgovor na pitanje hoće li djete dosegnuti svoje biološke potencijale ili ne.
Na šta roditelji trebaju obratiti pažnju?
– Program stavlja u centar odgovornosti roditelja, jer je njegova uloga ključna i svakodnevna. Mnogi roditelji, ne znajući, dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti onemogućavaju pravilan razvoj svoje djece. Pretjerano gledanje televizije, igranje video igrica, nedostatak grafomotoričkih aktivnosti, fizička neaktivnost – oštećuju i smanjuju razvoj pojedinih bioloških potencijala. Činjenica je da je ovaj period, koji predstavlja osnovu od koje će zavisiti budući razvoj intelektualnih sposobnosti svakog djeteta, još uvek slabo istraženo područje. Roditelji nehotice rade pogrešne stvari, ne znajući kako da na optimalan način stimulišu dječji razvoj. Često sam imao priliku da slušam roditelje koji su, u želji da zaštite djete, branili skakanje po krevetu, okretanje u krug, kupovali tene sa «čičkom» da se djete ne opterećuje vezanjem šnjura– i tako sprječavali neke izuzetno korisne aktivnosti.
Koliko vremena bi, po vašem mišljenju, dijete trebalo biti ispred televizora ili računala?
– Moj savjet je da do sedme godine dijete gleda edukativne emisije na televiziji i crtane filmove – jedan do dva sata najviše, a da na kompjuteru provodi oko pola sata do sat vremena dnevno. Ali, i to je mnogo ako dijete u ostatku dana nema kompenzatornih aktivnosti o kojima predajemo na seminarima – motoričke i grafomotoričke vježbe, razvoj asocijativnog razmišljanja.
Šta treba činiti da bi djeca dostigla kompletne biološke potencijale?
– Zavisi od uzrasta. Za mlađi predškolski uzrast treba organizirati vrijeme tako da su djeca što više u prirodi, u igrama loptom, lastišem. Potrebno je što više igara sa rotacijom oko svoje ose, vježbe ravnoteže, trčanje, preskakanje, provlačenje. Djeca veoma rano pokazuju sposobnost prepoznavanja složenih apstraktnih simbola (marke automobila, zastave zemalja…), ali tu sposobnost treba dalje razvijati kroz igre memorije, slagalice i slično.
Kako definirate darovitu djecu?
– Visoka inteligencija je samo jedan od preduvjeta da bi neko spadao u grupu darovitih. Potrebno je da ima još nekoliko značajnih karakteristika, kao što su:
– rano korištenje širokog rječnika
– spretnost u jeziku, korištenje fraza i cijelih rečenica u vrlo ranim godinama
– opća zapažanja
– interes prema knjigama, kasnije prema atlasima i enciklopedijama
– rani interes za datume i sat
– sposobnost koncentracije
– rano otkrivanje uzroka i posljedica (što ih čini emotivno osjetljivijim)
Opišite nam neka iskustva u radu sa talentiranim učenicima
– Svjedoci smo da učitelji često pogrešno postupaju, jer ne znaju šta je fiziološko ponašanje darovite djece. Ona su često mislima odsutna, jer način predavanja (linearno, često dosadno davanje informacija) ne odgovara brzini njihovog razmišljanja. Ima puno primjera , ali evo jednog, koji je veoma čest: na primjer, Milan pažljivo sluša učiteljicu, ali u jednom momentu počinje misliti o nečem drugom. Ukoliko učiteljica to primeti, ona zna da Milan ne sluša. Zato se često dešava da ga prozove i traži da ponovi o čemu je pričala. Naravno, ona zna da Milan to neće moći da uradi. Ipak, insistira na tome, što izaziva smjeh kod ostale djece. Učiteljica je ponizila Milana pred cijelim razredom, a na kraju ga kaznila tako što mu je dala jedinicu.
Na seminaru u Beogradu, pitala me je jedna učiteljica: «Izvinite, doktore. Kako mi da kaznimo dijete koje nije pažljivo?». Jedini ispravan postupak je da učiteljica priđe Milanu, pomiluje ga po glavi i pita: «Milane, šta si se zamislio?». Kazna kao pokretački mehanizam nije dobra, može mnogo bolje i više da se postigne stimulativnom sredinom, a to zavisi od učiteljice.
Dr.Ranko Rajović je specijalista interne medicine, magistar neurofiziologije, doktor sportskih znanosti. Autor je NTC programa učenja koji se provodi u 17 država Europe, a u 7 je akreditiran od strane ministarstva obrazovanja. Osnivač je Mense u 5 država. Od 2002. godine je član komiteta međunarodne Mense za darovitu djecu (predsjednik 2010 – 2012). Suradnik je UNICEF-a. Dobio je priznanje međunarodne Mense (MERF – Mensaeducationandresearchfoundation) za intelektualni doprinos društvu (2015). Radi na pedagoškom fakultetu u Kopru u Sloveniji. Gostujući profesor na nekoliko Sveučilišta. Doktor Ranko Rajović izrazito je zanimljiva ličnost čija se predavanja rado slušaju i gledaju, a kako i ne bi kada govori o jednoj od temeljnih životnih tema – zdravom mentalnom razvoju i učenju djeteta.
