Dragi hrvatski branitelji!…
Dok vam pišem ovo pismo, nad Hrvatskom sija sunce u svom punom sjaju.
Znajte da nije bilo vas, da bi taj sjaj bio znatno slabiji.
Kad pogledam u nebo, vidim nad Hrvatskom se nadvila duga sjajna, u punoj čaroliji svojih raskošnih boja, i uvijek je predstavljala dječju radost, znajte da nije bilo vas, da bi to bila duga hrvatske tuge.
Kad pušu blagi vjetri, maestrali, znajte da se uvijek sjetim vaše Oluje. Da nije bilo Vaše Oluje ne bi bilo ni blagih vjetrova maestrala koji miluju lica naše dječice, već bi se čuo razorni huk bure, mećave, leda i svega što nas razara i ubija.
Kad gledam vrhove Velebita i Dinare, znajte da su to postale svete hrvatske planine poput svetosti Sinaja i Ararata, samo zbog toga što ste ih vi učinili svetima braneći ih i u snijegu i ledu, po hladnim burama, pod lednim kišama, po jari sunca, u društvu poskoka, riđovki, otrovnih pauka i gladnih medvjeda i vukova.
Kad noću gledam zvjezdano nebo, vidim nove zvijezde se nadvile nad Hrvatsku, jer vi niste hodali maleni pod zvijezdama, pa su se poput betlehemske zvijezde, skupile da vide tko su to tako odvažni heroji.
Kad gledam zalaz sunca, i bakreno nebo što ga taj zalaz stvara, čini mi se da je još crveniji zbog toga što ste prolili svoju krv braneći i Vukovar i Drubrovnik, Osijek, Kupres, Mostar…!
Kad gledam kako se rađa zora, vidim slobodu poput najljepših anđela koji se raspršiše Lijepom našom domovinom.
Kad sam sjeo pod maslinu, koju smo mi uvijek držali za sveto drvo i zato njome škropimo svetom vodom, stavio sam glavu u ruke i duboko razmišljao; – Bože, zašto ti, toliko dragi i toliko plemeniti ljudi dižu ruke na sebe, ubijaju sami sebe već u broju koji je zaprepašćujući
– u tisućama suicida?!
A kad sam ugledao tisućljetni hrast, koji je uvijek bio simbol opstojnosti, čvrstoće, snage – i ja dođoh u njegovu hladovinu i sjedoh, i tad me obuze neka snaga, podiže me na noge a iz mog grla zaori se glas jačine groma da me čula cijela Domovina.
Zabranjujem vam da dižete ruke na sebe same!!!
Zabranjujem…, zabranjujem…, zabranjujem…! – čula se sa svih strana gromoglasna jeka.
I tad pogledah, kraj mene stoji anđeo, i reče mi; – Prenesi im Božju poruku!
– Ako ste mogli biti heroji za cijeli narod, budite heroji i za sebe sama. Spasili ste tolike živote, a niste kukavice pa spasite i svoj vlastiti život. Na to mu odgovorih – Doista!
Domovina ih treba žive a ne mrtve!
(Mile Prpa /Codex moralis Croaticum)
