Povijest

Priča o Antunu Šimiću – Baći: Bio je najbolji među nama…

Antun Šimić, za obitelj i prijatelje Baćo, rođen je dana 13. lipnja 1966. godine u Vukovaru, kao najmlađi od četvero djece Mile rođ. Kordić i Jure Šimića. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a potom srednju u COUO Edvard Kardelj, smjer elektrotehničar, u zgradi u kojoj se nalazi današnja Gimnazija Vukovar.

U mladosti, za NK Borovo igrao je nogomet, ali njegova osobita strast bili su motori. Uz stariju braću, Ivana koji je svirao bubnjeve i Miljenka, koji je svirao gitaru, vrlo brzo je ušao u svijet glazbe, ali ne kao svirač nego kao DJ (deejay) po čemu ga pamte brojni prijatelji. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, Antun odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u tadašnji Titograd, danas Podgorica, Republika Crna Gora. Po povratku iz JNA na određeno će vrijeme raditi u Telekomunikacijama, kao monter na montaži telefonske mreže, a potom će se primarno baviti onim što je najviše volio, puštanjem glazbe u disco klubovima.  

Bio je najbolji među nama…

Tomislav Skrbin, Antunov prijatelj iz mladosti, sa sjetom se prisjeća Baće: “To je bio jedan posebno ispravan dečko, blage naravi, dobroćudan… Rekao bih, najbolji među nama… Obožavao je motore, ali bili su skupi, tada si, iako je to priželjkivao, nije mogao kupiti vlastiti… Ja sam vozio moto trke, a on je uvijek išao sa mnom kao pomoćnik, na Grobnik, u Požegu, posvuda… Bio je odgovoran i pouzdan, mogao sam se na njega osloniti. Bilo je tu puno posla, rješavao je papire, utovarao motore, mijenjao gume, gorivo… I što je najvažnije, držao je do svoje riječi…”

Tomislav Orešković Tomo, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, a Baćin prijatelj iz djetinjstva, dodat će: “Ante je bio vrlo drag kao dijete, takav je ostao i u odrasloj dobi. Nešto što mislim da svi koji su ga poznavali pamte, je osmijeh. Ne sjećam se da smo se sreli, a da se nije lijepo osmjehnuo…”

Reci im da ne dolaze, otići će im glava…

Antunov najstariji brat Ivan, ispričat će: “Antun je kao malo dijete bio izuzetno drag i umiljat, baš maza, pa smo ga svi od milja zvali Baćo, tako mu je nadimak i ostao. Stanovali smo u nekadašnjoj Ličkoj ulici, druga kuća do crkve Gospe Fatimske koja se u to vrijeme gradila. Radnici koji su radili na izgradnji crkve, na građevinskim kolicima, tzv. tačkama, u jednom su smjeru vozili zemlju, a u drugom njega. Svi su ga voljeli, svima bi se brzo uvukao pod kožu. Sa mnom i Miljenkom je vrlo rano počeo izlaziti. Budući da smo nas dvojica svirala, nagovarali smo i njega da svira bas gitaru, no njega to nije zanimalo, obožavao je puštati glazbu i ubrzo je postao tražen DJ.

Bio je neobično inteligentan, znao je prepoznati trenutak kada bi nešto trebalo reći ili napraviti. Imali smo vrlo strogog oca, no Antun bi svojim bistrim komentarima često premostio napete situacije. Bio je veseo, uvijek spreman za pomoći drugima i vrlo duhovit, u sjećanju na njega čuvam brojne anegdote. Kad je bio mali, roditelji su mu nabavili ljuljačku i postavili je ispred kuće. Antun se nije mogao sam zaljuljati, pa je jednom zgodom rekao našem ujaku Stanku koji mu je prilazio, a kojeg nije na prvi mah prepoznao – ‘Tuđi, tuđi, hajd’ me zaljuljaj!’

U srednjoj školi je imao vrlo strogu profesoricu, tada hrvatsko-srpskog jezika, Maru Bekić. Na satu su obrađivali poeziju AB Šimića, a ona je našeg brata izbacila van jer je mislila da joj se ruga kada ga je upitala kako se zove, a on joj odgovorio – Antun Šimić. Kada je shvatila da je pogriješila, poslala je dvojicu za njim da ga traže, međutim, on je već otišao kući, a nisu se vratila ni ova dvojica… 

Ako bih Baću morao u nekoliko riječi opisati, rekao bih – volio je svoj grad, sve ljude i čvrsto je vjerovao u hrvatsku državu. Nakon što smo se obojica učlanili u HDZ, našem bratu Miljenku koji je u to vrijeme stanovao u vukovarskoj četvrti Sajmište, u Novoj ulici, istu je večer prvi susjed, brico, Čalić se prezivao, rekao: ‘Tvoja su se dva brata učlanila u HDZ, reci im da ne dolaze više kod tebe, otići će im glava’. Mi smo se tome smijali, mislili smo – pa tko će nam zabraniti u našoj državi da idemo gdje želimo, tko nam smije prijetiti…”

U sebi nije imao trunku mržnje…

Već pri prvim naznakama ratnih sukoba, Antun Šimić pridružit će se susjedima i prijateljima iz mladosti, na prvim organiziranim stražama. Ubrzo će postati pripadnik legendarnog Turbo voda s Trpinjske ceste.

Stipo Mlinarić Ćipe, pripadnik istog voda, o Antunu će, između ostaloga, zapisati:

“Antuna Šimića Baću poznavao sam od djetinjstva. Bio je nerazdvojan prijatelj moga starijeg brata Mile. Volio je motore, a s obzirom na to da smo Mile i ja u svom dvorištu uvijek imali barem jedan, znao je s Miletom stalno nešto šarafiti i prčkati po njemu. Obišli su njih dvojica cijelu bivšu državu gledajući moto utrke, a kako sam i ja bio zaljubljenik u motore znao sam im se ponekad utrpati i ići s njima, iako sam bio tri godine mlađi. Baćo je bio vrlo vedrog duha i uvijek nasmijanog lica. Volio je zbijati šale i s njim nikada nije bilo dosadno.

U obranu Vukovara, Baćo se uključuje od samog početka i već od svibnja ’91. stavlja se na raspolaganje Blagi Zadri. Dana 4. srpnja sudjeluje u oslobađanju zadnjih dijelova njegove Ličke i ostalih okolnih ulica, a nekoliko dana kasnije on, moj brat Mile i Goran Malinović miniraju prilaz Borovu naselju od Borova Sela. Baćo je odgojen u jednoj čestitoj katoličkoj obitelji i pokazivao je u svim svojim postupcima vidljivu vjersku crtu. Taj u sebi nije imao ni trunku mržnje. Zbog njihovog prijateljstva od prije rata, najviše se družio s mojim Miletom i Zvonkom Mlinarićem Špekijem, a nama mlađim pripadnicima Turba bio je poput starijeg brata. Osobito me svojim stavom zadivio kad nam je poginuo Špeki. Bio je strašno tužan i vrlo tih tog dana, ali iz njegovih riječi i postupaka nije se vidjela nikakva želja za osvetom.

Antun Šimić je s našom Turbo ekipom prošao sve i svašta, ali sa svojim urođenim smislom za šalu bio je jedan od onih ljudi koji su mogli u trenu podići raspoloženje u ekipi. Ni rat, ni sav užas koji je rat donio, nisu mogli zatomiti Baćin vedri i veseli duh. Svu njegovu dobrotu i sebedarje sam osjetio na vlastitoj koži kad je moj brat Mile ranjen. Dobri Baćo bio je pored mene i pazio me u stopu da ne bih i ja negdje stradao. Osjećao se odgovornim za mene, dok njegov najbolji prijatelj leži ranjen u bolnici. Bio mi je zaista drugi brat. 

[Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje]

Početkom 11. mjeseca četnici su uspjeli ući u Bosanski odvojak i tu počinje bitka za svaku kuću. Turbo vod kao i uvijek odlazi na ispomoć braniteljima u Bosansku ulicu. Bili smo u vrlo teškoj situaciji jer su četnici ušli u jedan dio kuća, pa se borba vodila doslovno oko svake. Kako se vodila prava ulična borba i razmak između nas i njih bio je 30-ak metara, bilo je jako bitno zauzeti dobre pozicije, probati ih istjerati i potjerati odakle su i došli. U toj akciji smetala nam je jedna kuća katnica, pa je odlučujemo srušiti.

Robert Zadro i ja, cijeli smo dan skupljali po Borovu naselju eksploziv za rušenje te kuće, a kako je imala tvrdu konstrukciju, trebalo nam ga je puno. Obilazili smo sve punktove i uzimali od svakoga po malo, jer svega je u Vukovaru nedostajalo, pa tako i eksploziva. Nakon što smo kasno uvečer napokon imali sve što nam je trebalo, odlazimo u zapovjedništvo Turbo voda u caffe bar Mustang i tamo s Ivicom Čolakom pripremamo akciju za sutra ujutro. Kad nas je ugledao, Baćo je digao veliku frku – gdje smo cijeli dan i što se nismo javili. Objasnili smo mu što smo radili i rekli da ujutro idemo u akciju rušenja one kuće. Dogovorili smo precizno tko će što raditi, jer je ujutro morala biti potpuna tišina – naime razmak između te kuće i četnika je bio toliki da su nas doslovno mogli kamenom pogoditi. Rekao sam Baći da je dogovor da Robert Zadro i ja, ujutro u pet, dođemo po Ivicu Čolaka, pokupimo eksploziv i krećemo u akciju, riješiti tu kuću. Ali tu nastaje problem, Baćo ne dozvoljava da ja idem, nego odlučuje kako će on ići umjesto mene. Počeli smo se prepirati, objasnio sam mu da je sve već isplanirano: tko će što nositi i tko će gdje postavljati eksploziv u tišini.

Antun Šimić Baćo, Zvonko Mlinarić Špeki i Mile Mlinarić: danas više nema ni jednog

Tvrdio sam da je glupo da ide on, kad je sve već razrađeno i svatko zna što mu je činiti. Bio sam siguran da sam ga uvjerio, da je prihvatio moje argumente, jer mi u jednom trenutku više ništa nije odgovarao.

Robert i ja smo otišli na spavanje, uz dogovor da će nas straža probuditi ujutro nešto prije pet sati. Da je straža probudila Roberta i Baću, umjesto Roberta i mene, shvatio sam oko sedam sati kada sam se sam probudio. U jednoj jedinoj sekundi shvatio sam njegovu sinoćnu šutnju. On je, nakon što sam ja otišao leći, rekao dečkima na straži da probude njega, a mene da ne bude. To mi je kasnije i sam Robert potvrdio. 

Znao sam da je nešto krenulo po zlu…

Čim sam otvorio oči toga jutra, znao sam da je nešto krenulo po zlu. Imao sam dubok predosjećaj da nešto nije dobro. Zvao sam zapovjedništvo, ali oni mi ništa nisu htjeli reći preko motorole. Odjurio sam do Mustanga da čujem što je bilo, i imao sam što čuti – Baćo je mrtav, Ivica Čolak teško ranjen. Doživio sam potpuni šok.

Spoznaja da je netko drugi umjesto tebe dao svoj život, trga čovjeka iznutra kao divlja zvijer kad se dočepa svoga plijena. Teško je opisiv taj osjećaj s kojim mi je i danas teško živjeti. A po zlu je krenulo kad su sve spojili i priključili žice na akumulator koji nije imao u sebi dovoljno snage za pokrenuti tako veliki eksploziv. Vratili su se u zapovjedništvo po jedan manji agregat, no u međuvremenu već je počelo svitati i četnici su primijetili da se nešto događa. U dvorište te kuće ispaljuju nekoliko granata iz minobacača od 60 mm. Jedna granata pala je na pola metra od Ivice i teško ga je ranila u obje noge. Baćo je bio otprilike tri do četiri metra udaljen Ivice, njega geleri zahvaćaju po cijelom tijelu.

Robert nam je poslije pričao da je bio uvjeren da Baći nije ništa ozbiljno, jer je sjedio uz ogradu s puškom među nogama, dok je Ivica ležao na zemlji u lokvi krvi. Iz tog je razloga Robo prvo izvukao Ivicu,  odvukao ga je nekoliko metara do naših i brzo otišao nazad po Baću. Kada mu je prišao uspjeli su izmijeniti tek nekoliko riječi. Baćo mu je rekao: ‘Pomozi Ivici, ja sam gotov i nema mi spasa. Pozdravi sve prijatelje, a mom ocu Juri odnesi moj pištolj za uspomenu’. I veliki Baćo je ispustio svoju veliku dušu, to su bile njegove posljednje riječi. Momak s takvim velikim srcem nije ni mogao ništa drugo kazati, nego i na samoj samrti misliti na druge.

Baćinom pogibijom nastala je u meni velika praznina. Moju glavu nastanilo je tisuću pitanja; Što bi bilo da nije on otišao tog kobnog jutra, bi li bilo isto ili bi se možda drugačije sve odigralo da sam ja bio tamo, umjesto njega, kao što je i bilo dogovoreno… Je li znao da će dati život umjesto mene dok je straži govorio da ne probude mene, nego njega? Je li zbilja moguće da se baš na meni ispunila Isusova rečenica: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje… Baćo je svoj život položio za moj, a sva ta pitanja još uvijek žive u meni. No prazninu koja se u meni otvorila s njegovom pogibljom, popunila je čvrsta vjera da dobri Bog nekako osobito voli takve čiste duše, poput Baćine, i ne oklijeva ih prerano uzeti k sebi…”

Sanjao sam da je živ…

Ivan Šimić, s tugom će se prijetiti: “Za Baćinu pogibiju, saznao sam u Hercegovini. Robert i Tomo Zadro su, kad su izašli u proboju, rekli nekome u Makarskoj, gdje su bili smješteni prognanici, netko je odmah javio jednom mome prijatelju kod kojeg sam upravo bio. Zazvonio je telefon, čuo sam ga kako ponavlja – ‘Šimić?’ i osjetio sam da se radi o mome Baći. No, kad je završio razgovor, prijatelj mi nije imao snage reći istinu, iako sam ga pitao. Ubrzo je došao i moj bratić koji je također čuo strašnu vijest i rekao mi – ‘Ante ti je poginuo!’ Naši su roditelji u to vrijeme bili na Braču. Robert Zadro je ispunio obećanje, donio je ocu Baćin pištolj. Ispričao  je da mu je Baćo rekao: ‘Znam da ćeš se ti izvući, da se nećeš predati… Odnesi mome tati moj pištolj…’ Ni danas se nisam oporavio od Baćine smrti, godinu dana sam ga neprestano sanjao, da je živ, skoro sam izludio… Volio je glazbu, motore i lijepe djevojke… Bio je premlad za smrt…”

Voljela sam ga jer je bio iskren i neiskvaren…

A djevojka koja je voljela Baću, ispričat će: “Upoznali smo se u Mustangu, on je meni prišao, stara škola, a ja sam mislila kako neću moći hodati jer su mi noge klecale. Često smo se družili s Milom Mlinarićem i njegovom, tada djevojkom, odlazili smo kod njegovog brata i snahe… Brat mu je svirao gitaru, pa bi svi sjedili i pjevali, baš nam je bilo lijepo. Bila su to bezbrižna vremena. Onako mladi i ludi, mislili smo da ćemo se zauvijek voljeti, nažalost, drugi su utjecali na nas i nismo ostali zajedno. Vidjela sam ga jednom u gradu, poslije, već se puškaralo, bio je srpanj, ja sam bila s mamom… Pogledi su nam se sreli i gledali smo se tako dugo, kao vječnost. Tada sam ga zadnji put vidjela. Voljela sam ga jer je bio toliko iskren i neiskvaren. Znala sam nekad misliti, da smo ostali zajedno, da bi imali sretan brak…”

Nakon pogibije, Antunovo tijelo pokopano je u dvorištu dječjeg vrtića u Borovu naselju, a poslije sloma obrane grada, tijekom humane asanacije terena, premješteno u masovnu grobnicu na Novo groblje u Vukovaru, poznato i pod imenom ‘Bugarsko’.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije te masovne grobnice, ekshumirani su i posmrtni ostaci Antuna Šimića. Identificirani su u Zagrebu, na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, a dana 20. studenog 1998., pokopani na zagrebačkom Gradskom groblju Miroševac. Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Antun Šimić imao je dvadeset i pet godina. Baćo, nismo te zaboravili. 

Crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST
Izvor
direktno.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button