Najveća zabluda i nedostižni ideološki cilj Komunističke partije Jugoslavije bio je ateizam. Jer je povijest davno dokazala da se čovjeku može oduzeti sve osim vjere u nadu. Rijetki su pojedinci koji imaju sposobnost i(li) dar transcendiranja metafizičkog. Takvu sposobnost i(li) dar sigurno je imala djevojčica Andrijana Munivrana, vidjelica Gospe ukazane u Gali, prije tri dana preminula časna sestra klarisa Mirjam od Pohođenja.
Sve je započelo na Osoju, šumarku na rubu zaseoka Tomaševići iz sela Gale u općini Otok. Te subote 27. kolovoza 1983. godine u obližnjoj kući obitelji Mravak slavili su rođendan najmlađeg sina Anđelka. Skupina od četvero djece, Tonći, Nedo, Ivica i Jurica, igrala se na Osoju. Toga se o 30. obljetnici događaja prisjetila Kata Mravak, također vidjelica, kojoj se Gospa ukazala 20 puta: “Osmogodišnji Jurica dotrčao je s Osoja, uletio u kuću i vikao: ‘Vidjeli smo ženu u crnome, a ja sam joj rekao: Ako si s Božje strane, hajde s nama, ako nisi s Božje, bježi. Ona se samo smijala i nešto nam rekla, ali nismo razumjeli.’ Ostala djeca vanka su plakala, a mi odrasli smo se sakupili i išli gore na Osoj. Dok je baba Ana, koja se najviše popela, prelazila preko laze, Anita i Ivana zaskričale su da eto žene pred njom i da baba prolazi kroz nju. Svi smo klekli i počeli moliti, a djeca su vikala: ‘Eno je, ista Gospa Sinjska, s krunom na glavi!'” Za događaj se pročulo pa je u Galu nagrnuo narod sa svih strana.
Poput dvije godine ranije u Međugorje, kada je skupina od šestero mladih 24. lipnja, oko 18 sati, na brdu Crnica, predjelu zvanom Podbrdo, vidjela bijelu pojavu s djetetom u naručju. Dan poslije u isto vrijeme njih četvero iz jučerašnje skupine ponovno je vidjelo istu pojavu, koju su prepoznali kao Gospu. U Gali je, poslije prvog dana, od kojega su mještani počeli zapažati brojne nadnaravne znakove, Gospu vidjelo petnaestero djece. Stalna ukazanja imalo je samo njih šestero: tada devetogodišnja Anita Tomašević, dvanaestogodišnja Ivana Tomašević, devetnaestogodišnja Anđelka Jagnjić, devetogodišnja Verka Mravak, osmogodišnji Jurica Tomašević i trinaestogodišnja Andrijana Munivrana.
DODIR KRALJICE MIRA
Oni su poslije te subote nastavili svakodnevno dolaziti na mjesto ukazanja, nekad i više puta tijekom dana. Unatoč zabranama komunističkih vlasti, na Osoju je postavljen veliki drveni križ, broj hodočasnika rapidno se povećavao pa ih se samo 5. rujna okupilo između 4000 i 5000. Gospa se nastavila ukazivati trima vidjelicama, Aniti i Ivani Tomašević i Andrijani Munivrani, sve do 1987. godine. Događaj u Gali s kraja kolovoza 1983. godine sudbinski je utjecao na život trinaestogodišnje Andrijane Munivrane, koja je kao klarisa Mirjam prije šest godina ispričala: “Nakon što su Anita, Jurica, Ivana i Verka vidjeli Gospu, ja sam dva-tri dana poslije došla na mjesto ukazanja. Došla sam zajedno s njima, iz znatiželje. Molili smo dva sata i čekali, ali Gospa se nije pojavljivala. Bila sam malo udaljena od njih i taman kad sam se spremala krenuti kući, pogledala sam prema njima i vidjela Gospu gdje stoji kod njih.
Oni su i dalje molili, nisu je vidjeli. Meni su nagrnule suze, rasplakala sam se. Svi su me pitali što mi je, a ja sam rekla: ‘Vidim je.’ Umjesto kući, vratila sam se do Anite, Ivane i ostalih i nastavili smo moliti.” Klarisa Mirjam kaže da ju je prvo Gospino viđenje duboko potreslo. Osjećala je strah pa je prvih dana noću sigurnost nalazila u krevetu s roditeljima. Gospa je s njima, kaže, prve riječi progovorila poslije devet dana. Rekla im je da se zove Kraljica Mira i Djevica. Jednom je Gospi, kazala je Mirjam, dotaknula ruku, zbog čega su je, rekla je, toliko preplavile emocije da se osjećala sretnom i blagoslovljenom. Djevojčica Andrijana Munivrana i skupina druge djece vidjelaca, ispričala je klarisa Mirjam, znali su Gospu pitati bi li voljela da se netko od njih zaredi. Kada su joj isto pitanje postavili nekoliko puta, Mirjam je posvjedočila da je Gospa odgovorila: “Neka to bude vaš izbor.” Plod koji je počeo klijati dok su djeca razgovarala s Gospom u Andrijani je sazreo godinu poslije prvog ukazanja. O tomu je Mirjam ispričala: “Kada sam završila osmi razred, poslije nedjeljne mise zamolila sam župnika za razgovor.
12 TAJNI SVIJETA, CRKVE I ŽIVOTA
Rekla sam mu da sam odlučila biti časna sestra. Kada mi je on pobrojio više redova, ja sam mu rekla da bih željela u red zatvorenih sestara, ako takav postoji. Župnik me je uputio da se javim klarisama u Splitu. Poslije razgovora u samostanu sv. Klare sestre su mi rekle da sam premlada i preporučile su da završim školu. Upisala sam tekstilnu školu i kad sam završila prvi razred, a tada sam imala 15 i pol godina, ponovno sam došla u samostan sv. Klare. Sestre su vidjele moju odlučnost, ali kako sam bila maloljetna, kazale su mi da trebam dopuštenje roditelja. Otac i majka malo su se nećkali, ali na kraju su pristali, čime su me beskrajno usrećili.” Poslije odlaska u splitski samostan sv. Klare Andrijana je uzela ime Mirjam. Nastavila je doživljavati ukazanja, u svojoj samostanskoj sobi ili u crkvenom koru. Svakog prvog petka u mjesecu u pravilu joj se obraćao Isus, a svake prve subote u mjesecu Gospa. Nije ih viđala, ali je s njima razgovarala. Ukazanja s viđenjem imala je, govorila je, dva puta godišnje, redovito na svoj rođendan. Ta ukazanja imala su bezvremensko trajanje.
Gospa joj je, svjedočila je Mirjam, povjerila 12 tajni koje nije smjela otkriti, a odnosile su se na svijet, Crkvu i privatni život. Pola od tih tajni Gospa je povjerila i ostalim vidjeocima kao zajedničke, dok je drugih šest kazala samo njoj. Mirjam je još svjedočila da je Gospa njoj i ostaloj djeci vidjeocima pokazala raj, čistilište i pakao, a što se, veli, riječima zapravo ne može opisati. Andrijana Munivrana, sestra Mirjam, od doživljenih 52 godine života više je od 36 posvetila Bogu. Za shvaćanje prosječnog čovjeka zarediti se za sestru iz reda klarisa znači odlučiti se na život u samostanskim zidinama i odreći se vanjskog svijeta. Neki bi vjerojatno rekli da to najviše nalikuje zatvoru. Zaređene takvom shvaćanju vjerojatno ne bi zamjerile. Tek bi, možda, bile žalosne što i drugi nisu privilegirani kao one da život posvete Bogu i provedu ga u molitvi. Mirjam je u svojem kratkom, ali posvećenom životu imala taj privilegij.
MEĐUGORJE JE PLODNIJE TLO
– Naše obitelji bile su susjedi. Andrijana je bila jako dobro dijete. Poznavao sam je, kao i njezinu obitelj, koja je bila vrlo pobožna. Iako je bila mlada, doživio sam je kao rijetko zrelu osobu. To je dijete očito u sebi imalo poseban dar, posebnu dimenziju. Bez toga teško bi ostvarila viđenje kakvo je opisivala. Kao svećenik u više navrata slavio sam svetu misu u samostanu sv. Klare. Svaki put Mirjam mi se lijepo javila kao susjedu iz rodnog sela i kazala da redovito moli za mene i sve Galjane – kazao nam je prof. emeritus dr. sc. fra Luka Tomašević.
Kako smo uvodno naveli, ukazanje Gospe u Gali dogodilo se nešto više od dvije godine poslije ukazanja u Međugorju. Gospa u Međugorju pala je na plodnije tlo, pa se to hercegovačko mjesto zahvaljujući rijekama hodočasnika razvilo do neprepoznatljivosti. Za razliku od sinjskih, tadašnji međugorski moćnici shvatili su i prihvatili ukazanje kao priliku. Dok je na jednoj strani bujala vjera, a broj hodočasnika mjerio se u desecima i stotinama tisuća, na drugoj su se punile blagajne, gradila se svratišta i blagovališta. U Gali je počelo slično kao i u Međugorju. Gotovo po istom receptu. Gospa se na oba mjesta ukazala djeci, najmanje grešnima. I na Osoj u Gali, jednako kao na Podbrdo u Međugorju, gotovo jednakim intenzitetom počeli su pohodi hodočasnika.
To se nije svidjelo tadašnjim sinjskim političkim vlastima, pa su slali policiju da sprječava dolazak, okupljanja i zajedničke molitve. Čak su i jednu tek punoljetnu vidjelicu, Anđelku Jagnjić, dali osuditi na 15 dana zatvora samo zato što je pozivala vjernike na molitvu. Najviše ih je u oko ubadao veliki drveni križ koji su vjernici podigli na Osoju. Kada više nisu znali što će, kako sve to zaustaviti, uz asistenciju tadašnje milicije poslali su radnike da sruše križ. Veliki drveni križ iščupan je iz zemlje i kamionom je dopremljen u Sinj te je odložen u jednu od općinskih garaža. Što se s njim poslije dogodilo, koja mu je bila konačna sudbina, nije poznato.
MISA NA OSOJU 27. KOLOVOZA
Uglavnom, mjesto ukazanja Gospe u Gali nije zaživjelo kao ono međugorsko. Kažu da su tomu kumovali i neki franjevci koji se, za razliku od svojih hercegovačkih kolega, nisu toliko zagrijali, nego su, naprotiv, bili suzdržani u bojazni da bi novo mjesto ukazanja moglo zasjeniti znamenitu Gospu Sinjsku, neupitno najveće marijansko svetište na južnohrvatskim prostorima i najmasovnije posjećeno marijansko svetište u Republici Hrvatskoj.
Danas je stanje takvo da je mjesto ukazanja na Osoju obilježeno. Do Osoja povremeno znaju doći pojedinci, manje skupine ili grupe hodočasnika koje su prethodno posjetile Međugorje. Redovito obilježavanje na Osoju sa slavljenjem svete mise organizira se svake godine, na dan ukazanja 27. kolovoza. Poslije ukazanja Gospe u Gali u kolovozu 1983. godine na udaru tadašnjih vlasti našla se i Slobodna Dalmacija, koja je poslije nekoliko dana objavila informaciju o događaju.
Na verbalni napad tadašnjih komunističkih ideologa “Slobodna” je reagirala najsnažnije što je mogla. U Galu je sa zadaćom da napravi reportažu o ukazanju Gospe upućen prvi redakcijski novinar Miljenko Smoje. U njegovoj pratnji osobno je bio glavni urednik Joško Kulušić, a potpisnik ovih redaka, u to vrijeme mladi dopisnik iz Sinja, bio im je vodič. Nakon dolaska u Galu, u zaselak Tomaševići, igrom slučaja Smoje je naišao na dvoje djece, brata i sestru Ivicu i Maricu, i kroz njih napravio fantastičnu priču.
