Poznati hrvatski filozof Neven Sesardić odgovorio je Anti Tomiću koji ga je zbog teksta o Inoslavu Beškeru napao u Jutarnjem listu. Tekst, koji je izvorno objavljen na portalu Heretica.com, prenosimo u cijelosti.
U subotnjem osvrtu u Jutarnjem listu na moj članak “Čudna apoteoza jednog novinara“ (objavljen na ovom portalu), Ante Tomić pokazuje da ima problema s dvjema radnjama bitnima za novinarski posao: s čitanjem i s argumentiranjem.
Problemi s čitanjem
Tomić na početku kaže kako sam neukusno i kukavički išao polemizirati s Inoslavom Beškerom ubrzo nakon njegove smrti te da nisam mogao odoljeti “sigurnoj pobjedi s nekim kome je medicinski nesumnjivo utvrđen prestanak moždane aktivnosti“. Tomić nije uopće primijetio da sam i na samom početku i na kraju svog članka vrlo jasno dao sasvim drugi razlog za pisanje tog teksta. Naravno da cilj nije bila pobjeda u “polemici“ s pokojnim Beškerom. Namjera je bila — kao što je bilo vrlo jasno rečeno (dvaput) — suprotstaviti se onim krajnje neodmjerenim veličanjima Beškera od strane nekoliko poznatih novinara i njihovim tvrdnjama da bi on trebao služiti kao uzor ljudima u toj profesiji.
Naveo sam i razloge zašto on nije dobar uzor i zašto ga u mnogim stvarima ne bi trebalo slijediti. Bilo je posve evidentno da sam kritizirao neumjesne panegirike Beškerovih kolega koji su dosezali razinu idolatrije, a ne “polemizirao“ s pokojnikom. Drukčije rečeno, da nije bilo tog njihovog kolektivnog nastupa obožavanja, ni mog teksta sigurno ne bi bilo.
Problemi s argumentiranjem
U više od prve trećine Tomićeve kolumne nema nikakve argumentacije protiv tvrdnji iz mog teksta, ali umjesto toga ima opisa vrana koje kljucaju mrtve životinje, fantaziranja o mojim postupcima prije pisanja teksta, a ima i izravnih uvreda na moj račun (npr. “poremećeni sociopat“, “slabić“ i “bijednik“). Čudno je da čovjek koji je studirao (i čak uspio diplomirati) filozofiju nikada, izgleda, nije bio obaviješten da vrijeđanje oponenta nije znak superiornosti nego samo nemoći i prostakluka.
U polemici koju sam vodio s Tomićem prije više od trinaest godina dao sam njemu i ljudima slične mentalne konstitucije besplatni savjet da, prije nego što “krenu u napad“, prvo duboko udahnu zrak te popiju tabletu za smirenje. Ta dobronamjerna sugestija nije pala na plodno tlo, što nisam, naravno, ni očekivao da će se dogoditi. Tomić je ostao, da kažemo, konzistentan — i to u smislu onog poznatog Emersonovog aforizma: “The foolish consistency is a hobgoblin of little minds.“
Premda centralno mjesto u mojem članku iz Heretice (više od polovice cijelog teksta) zauzima kritika Beškerovog optuživanja Hrvatske za etničko čišćenje, Tomić o tome ne kaže ništa. Apsolutno ništa. Nula. Dakle, o sadržaju glavnog argumenta iz mog teksta koji vehementno napada on ne daje nikakvu informaciju čitateljima. Bizarno. Taj najvažniji dio mog članka očigledno spada u ono što, kako Tomić sâm kaže, “zaista nema potrebe opisivati“ jer “ bilo bi dugo i dosadno“ (?!).
Jedina tema iz mog teksta o kojoj Tomić nešto konkretnije kaže jest Stepinac.
Stepinac
U svom prethodnom članku o Beškeru citirao sam njegovu tvrdnju iz 1985. da je “povijesno i sudski utvrđena činjenica da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka“. To sam ovako komentirao:
“Zamislite koliko je Bešker, koji je bio smatran stručnjakom za Katoličku crkvu, morao biti ideološki zatucan (ili nepošten) kad se mogao, samo četiri godine prije pada Berlinskog zida, pozivati na staljinistički proces kardinalu Stepincu kao na neki pravno regularan i bona fide sudski postupak!”
Tomić ovdje brani Beškera na posve neočekivan način. On ne osporava stav koji pripisujem Beškeru (jer je moja atribucija čvrsto zasnovana na samom Beškerovom tekstu iz 1985.). Tomić je odlučio “zagristi metak“ i ustvrditi da, doista, Bešker jest “dosljedno i ustrajno“ te “čitavog svog života“ zastupao stav kako je “povijesno i sudski utvrđena činjenica da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka“. Ova tvrdnja je porazna po Beškera.
Je li moguće da je on doista do kraja života uzimao ozbiljno presudu Stepincu iz 1946.? Teško je reći, ali s druge strane ta ideja sada dobiva na plauzibilnosti jer Tomić ga je ipak osobno poznavao, naziva ga velikanom, ima slične političke stavove… Nakon ovakve Tomićeve “obrane“, Beškerov bi javni ugled mogao biti dodatno erodiran.
Ali i Tomićev. Jer, govoreći o Stepincu, on piše:
“Jer je jednostavno istina da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka, da je njegova uzoritost blagoslovila jednu užasnu diktaturu i kad su vrapci u Zagrebu znali da se u savskom blatu sto dvadeset kilometara jugoistočno masovno ubijaju Srbi i Židovi. Tu povijesno i sudski tvrdo dokumentiranu činjenicu…” [Kurziv: N. S.]
Koji je to sud “tvrdo dokumentirao“ činjenicu da se Stepinac “spanđao s bandom najgorih krvoloka“? To je jedino mogao biti onaj staljinistički proces iz 1946., a ta je presuda danas potpuno dezavuirana. Hrvatski je Sabor 14. veljače 1992. donio “Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“, a Županijski sud u Zagrebu je 22. srpnja 2016. u cijelosti poništio presudu Stepincu iz 1946. zaključivši da ona “krši sve sastojke načela zakonitosti kao središnjeg načela vladavine prava“.
Ne mogu ovdje, naravno, ulaziti u raspravu o tom procesu, ali radi kurioziteta navest ću jednu znakovitu anegdotu iz tog vremena o kojoj sam doznao iz vrlo pouzdanog izvora (gotovo iz prve ruke). Glavni je sudac u tom procesu bio Žarko Vimpulšek, a javni tužitelj Jakov Blažević. Vimpulšek je, pravno gledano, po funkciji trebao imati veću moć od Blaževića, ali u partijskoj hijerarhiji Blažević je bio neusporedivo jači i on je odlučivao o svim bitnim stvarima. Blažević je prije početka suđenja naložio Vimpulšeku da ga ponekad prekine i da ne bude uvijek na njegovoj strani, sve u cilju da se pred međunarodnim promatračima sačuva privid nepristranog i regularnog pravnog postupka. Nakon što je Vimpulšek u tom duhu na raspravi jednom nešto prigovorio Blaževiću, ovaj se kasnije u pauzi, kad su bili nasamo, bijesno izderao na njega da što mu pada na pamet da se ponaša tako drsko. Vimpulšek je problijedio i odgovorio: “Ali, Jakove, tako smo se dogovorili!“
Budući da danas dobro znamo da u poslijeratnim političkim procesima poput Stepinčevog ishod nije ovisio o dokazima nego o direktivama nove vlasti, teško je razumjeti kako to da još ima ljudi u Hrvatskoj koji stvarno vjeruju da bi pravorijek u takvoj grotesknoj parodiji sudskog postupka mogao utvrditi bilo kakve “činjenice“.
Da bismo do kraja shvatili koliko je radikalan stav Beškera i Tomića o Stepincu, stavimo jednu do druge njihovu tvrdnju o bivšem hrvatskom kardinalu i nedavnu izjavu Porfirija Perića, patrijarha Srpske pravoslavne crkve:
1. “Ostaje činjenica, povijesno i sudski utvrđena, da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka.“ — I. Bešker (1985.) i A. Tomić (2023.)
2. “Stepinac nije sudjelovao u zločinima NDH.“ — Porfirije Perić (2021.)
Dok Perić izravno negira da je Stepinac sudjelovao u zločinima NDH, Bešker i Tomić tvrde upravo suprotno. Jer ako su oni u pravu da je sudski utvrđena činjenica da se Stepinac spanđao s bandom najgorih krvoloka — za što je bio osuđen na 16 godina zatvora — odatle onda slijedi da on jest sudjelovao u zločinima NDH.
Nije li nevjerojatno da, bar sudeći samo prema onome što je ovdje izrečeno, vodeći srpski svećenik (koji je prije desetak godina bio snimljen kako u Chicagu pjeva četničke pjesme) ima bolje mišljenje o Stepincu nego dvojica vrlo poznatih novinara Jutarnjeg lista? Ili možda to i nije tako nevjerojatno.
Tomić mi je prigovorio da sam u osjetljivom trenutku skrenuo pozornost na neke problematične aspekte Beškerova novinarskog rada, ali ispada da sam ja zapravo pokazao više pijeteta prema njegovom kolegi nego on sâm. Naime, ja jesam citirao i kritizirao Beškerovu ekstremnu i (po mom mišljenju) neodrživu rečenicu o Stepincu iz 1985., ali nikako ne implicirajući da je on nastavio zastupati takav stav i nakon 1985. Tomić je pak otišao puno dalje i sada je svog prijatelja do kraja kompromitirao rezolutno tvrdeći da je Bešker zadržao to svoje uvjerenje do smrti. Kako se kaže, s takvim prijateljima, neprijatelji ti ne trebaju.
Argument ad hominem
Tomić je tijekom studija filozofije morao čuti nešto o tome da treba izbjegavati logičku pogrešku zvanu “argument ad hominem“, koja se sastoji u tome da se ne držite predmeta diskusije i počnete se baviti osobnim karakteristikama vašeg oponenta. Ali, kao što biva s nekim studentima, kako čuo, tako i zaboravio.
Napuštajući teren rasprave o Beškeru, Tomić u jednom trenutku pokušava odgonetnuti moje motive za pokretanje nekih tema pa ex nihilo dolazi do proizvoljnih i kvaziduhovitih objašnjenja koja nemaju veze ni s čim i koja, naravno, ne zaslužuju komentar. U daljnjem nastupu irelevantnosti, on kaže kako ja dajem naslutiti da sam se “živinski napatio“ za vrijeme komunističkog režima. Nisam to mogao dati naslutiti jednostavno zato što ne samo da nikad nisam ništa slično rekao, nego sam to dapače izravno negirao u nekim svojim publikacijama.
Opet sasvim nepovezano s raspravom, Tomić uvjerava čitatelje da je ideološka stega nakon Titove smrti popustila te da je bilo bezopasno, dapače pomodno biti antikomunist. Preporučio bih Tomiću da pročita nedavno objavljenu knjigu povjesničara Ivice Miškulina Usta širom zatvorena: Delikt mišljenja u komunističkoj Hrvatskoj 1980.-1990., gdje će se moći informirati o tome za kakve su totalno benigne pa i ridikulozne “verbalne delikte“ — i koliko često — ljudi u tom periodu dobivali duge zatvorske kazne, a da se još ni izdaleka nisu niti približili antikomunizmu.
Stil je čovjek
Samo na osnovi toga što sam uočio i opisao lako primjetne rupe u Beškerovim argumentima o Stepincu i navodnom hrvatskom etničkom čišćenju, Tomić pravi spektakularan skok u zaključivanju i iz toga izvlači konkluziju da sam — što god to značilo — odjednom postao “veliki Hrvat“. A potom kaže kako bi “netko mogao pomisliti da sam robijao sa Stepincem u Lepoglavi i hranio ga brižljivo krepkom pilećom juhom“ te da izgledam “kao netko koga je samo zubobolja spriječila da se u rujnu 1976. sa Zvonkom Bušićem i drugovima ukrcam u onaj Boeing 727 na letu između New Yorka i Chicaga“.
O, Bože blagi! Što uopće reći na ovako nešto? Na žalost, takve besmislene eskapade dio su Tomićeva stila i “humora“ i one začudo oduševljavaju mnoge čitatelje i navode ih da s nestrpljenjem iščekuju njegove nove kolumne. Moj dobar prijatelj je, između ostalog, i zbog toga jednom kazao da je Tomić, kao književnik, zapravo Kundera za siromašne (duhom).
Zbogom, Jutarnji!
Nakon objavljivanja Tomićeve kolumne kontaktirao sam glavnog urednika Jutarnjeg i najavio da bih im poslao svoj odgovor. Ubrzo je stigla kratka poruka: “Nismo zainteresirani.“ Nisu bili zainteresirani čak niti zaprimiti i pogledati tekst koji odbijaju objaviti.
To je tim čudnije jer je Jutarnji u posljednjih dvadesetak godina objavljivao moje članke o mnogim vrlo kontroverznim temama, uvijek bez ikakvih kraćenja, bez uredničkih intervencija u sadržaj teksta, bez sugestija da se neki “osjetljivi“ dio ublaži, itd. Nijedan moj tekst nikada nije bio odbijen. A sada novi članak biva odbijen na neviđeno i bez ikakva objašnjenja. Što se dogodilo? Ne znam pouzdano, ali iznijet ću hipotezu koju smatram najvjerojatnijom.
Neosporno je da je u vezi s mojim člancima Jutarnji godinama pokazivao stanovitu toleranciju prema političkim stajalištima koja u njihovom listu nisu inače bila previše zastupljena. Ali, često je lakše tolerirati razlike u ideologiji nego različita mišljenja o ljudima (posebice o onim ljudima s kojima je čovjek blizak).
Novinari koji su vezani uz Jutarnji na neki način su postali kao band of brothers (and sisters). Kad istaknuti pripadnik te neformalne grupe umre, drugi ga počnu kovati u zvijezde i predstavljati kao teško dosegljiv model novinarstva. Jao si ga onome tko se usudi to osporiti. Tog se čovjeka obasipa uvredama, ne daje mu se prilika na barem kratku repliku, a čak se ne želi niti pogledati njegov odgovor prije nego što ga se odbije.
Budući da je urednik Jutarnjeg odbio moj odgovor, a da nije uopće bio upoznat s njegovim sadržajem (zapravo, on tada još nije bio niti napisan!), razlog za njegovu odluku morao je biti moj prethodni članak u Heretici. Taj članak jest bio kritički intoniran, ali u njemu nije bilo osobnih uvreda, neprovjerenih tvrdnji ili insinuacija. Moji argumenti nisu do sada bili ozbiljno osporeni niti je pokazano da su činjenice na koje sam se pozivao irelevantne ili nebitne. Nije li bilo posve legitimno nakon nečega što bi se moglo nazvati pokušajem “beatifikacije“ jednog novinara podsjetiti na važne, ali potpuno prešućene, podatke iz njegove biografije koji ne bacaju tako dobro svjetlo na njegovo sveukupno djelovanje?
Renomirane novine znaju pri opraštanju od svojih novinara biti selektivne, u smislu da daju puno veći naglasak na ono pozitivno u životopisu tih njihovih suradnika, ali one ipak ne žele kompletno izostaviti neku značajnu oprečnu informaciju jer znaju da će zbog toga biti s pravom kritizirane. Nije dobra praksa kad novinari prihvate sljedeće geslo (u antiaristotelovskom duhu): “Prijatelj nam je istina, ali veći su nam prijatelji naši kolege.“
Sve u svemu, odluka da se u prezentaciji nekog spora apriorno potpuno isključi jedna perspektiva (uz odbijanje urednika da uopće zaviri u sadržaj teksta u kojem je ona iznesena) teško može biti protumačena drukčije nego kao proizvoljni embargo i nastojanje jedne uske grupe da zaštiti sliku koju u “svojim“ novinama jednostranim informiranjem stvaraju sami o sebi i nauštrb interesa vlastitih čitatelja. Poruka je, izgleda, sljedeća: ako makar i argumentirano i pristojno izrazite neslaganje s opetovano izraženim mišljenjem novinara da njihov blaženopočivši kolega zaslužuje mjesto u samom panteonu hrvatskog žurnalizma, znajte unaprijed da u slučaju eventualne polemike s vašim tekstom uredništvo neće biti zainteresirano objaviti vaš odgovor jer, što god da napišete, taj vaš članak neće imati nikakve šanse vidjeti svjetlo dana u Jutarnjem listu.
To je novinarska verzija onog što se nekad zvalo crimen laesae maiestatis.
