“Ovo je posljednja prilika koju mu Bog daje. Treba otići pred Presveti sakrament i moliti oproštenje za svoje grijehe” uputio je Padre Pio čovjeka koji mu je došao po savjet, na posebno grub način… Potom je Bog otključao vrata njegova srca, blokirana ponosom i pohlepom, te ga napunio ljubavlju, zbog čega je ovaj političar radikalno promijenio svoj život.
Svetom Padru Piju zahvalnost je bila iznimno važna te je o njoj često govorio. Tako svjedoči Adolfo Affatato, jedan od posljednjih živućih duhovnih sinova talijanskog sveca, autor knjige “Padre Pio i ja”, iz koje je portal Aleteia priredio odlomak, prenosi bitno.net.
obilježava spomendan Sv. Pijo iz Pietrelcine, prezbiter
Jedne večeri Adolfo je pitao kapucina oprašta li Bog sve grijehe, na što je ovaj odgovorio: “Sine moj, Bog je dobar Otac i on oprašta svima. No, postoji jedan grijeh kojeg mu nije lako oprostiti, čovjekova nezahvalnost. No on zna čekati.”
Kao primjer naveo je dogodovštinu s jednim političarem kojeg je pratio na susret s Padrom Pijom. Dočekao ga je na željezničkoj stanici u Foggiji.
Tijekom ručka, političar je bio prilično otvoren te je Adolfo stekao dojam o njemu kao da misli da može što god hoće. Ispričao mu je i kako je tri puta u životu dao zavjet, ali ga je svaki put prekršio. Sada je čuo za Padra Pija i htio ga je upoznati te se staviti pod njegovo duhovno vodstvo.
Kad su napokon došli u samostan u San Giovanni Rotondo, Adolfo i političar sačekali su kapucinskog sveca da izađe iz svoje ćelije. Nakon što je izašao, prvo je pozdravio druge fratre, a onda pogledao Adolfa i upitao ga: “Tko je taj kojeg si doveo danas?”
“Oče, ovaj gospodin bi htio da ga blagoslovite”, odgovorio je Adolfo.
“Baš krasan primjerak si mi donio. Reci mu da je tri puta dao zavjet i svaki ga put prekršio. Ovo je posljednja prilika koju mu Bog daje. Treba otići pred Presveti sakrament i moliti oproštenje za svoje grijehe”, uzvratio je Padre Pio te nastavio svojim poslom bez da je pozdravio političara.
Adolfo je bio iznenađen nakon što je ponovno iz prve ruke svjedočio nadnaravnim darovima Padre Pija. Premda ga je poznavao kao blagu i očinsku figuru, talijanski je svetac ponekada znao biti grub i strog prema onima koji su griješili protiv Boga i zanemarivali svoje kršćanske dužnosti. Padre je obično iznimno patio kad bi vidio takve oblike nezahvalnosti.
Nitko osim političara i Padre Pija nije znao o kojim se grijesima radi niti koje je zavjete prekršio. Adolfov suputnik slomio se u suzama.
Drugi kapucin, o. Onorati, rekao je Adolfu da je te večeri pitao Padra Pija je li možda bio pregrub prema političaru, a ovaj mu je, bez ustezanja, odgovorio: “Da si mogao proučiti njegovu dušu, vidio bi da u njegovom srcu nema samo sedam smrtnih grijeha, nego 70.”
Adolfo je kasnije čuo da je nakon susreta u San Giovanni Rotondu političar radikalno promijenio svoj život. Kroz Padra Pija Bog je otključao vrata njegova srca, blokirana ponosom i pohlepom, te ga napunio ljubavlju.
Kao što je Padre Pio rekao: “Bog može čekati.”
Kroz njega Adolfo je shvaćao da je zahvalnost vječna vrlina. Čim više zahvaljujemo Bogu za ono što je za nas napravio, tim više stvaramo uvjete za buduće blagoslove.
