U javnosti ne jenjavaju reakcije na provalu RTL-ove ekipe u dom Perkovićevih u Splitu i uporne pokušaje Danke Derifaj Mikulaš i RTL-a da sakriju istinu – kako je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjevača – Marko Perković Thompson – vlasnik dvorišta u koje su neovlašteno upali.
Donosimo zanimljivu bajku Domagoja Pintarića, zagrebačkog stand-up komičara koji se u pauzama od svoje “nadahnute” komedije o reklamama, televizijskom programu i muško-ženskim odnosima povremeno bavi društveno-političkom analizom i kritikom.
Pintarićevu objavu donosimo u cijelosti :
“Bajka o neostvarenoj partizanskoj princezi koja se popela preko čarobne stabljike graha do oblaka na kojem je živio ratnik koji je svojim pjesmama narodu dizao duh
Bio jednom jedan narod. Bio je to malen narod, ali ne malen duhom nego brojkom. Bio je malen brojkom jer su ga tisućljećima tukli sa svih strana, otkidali od njega i stvarali nove narode, a njegovu zemlju nazivali drugim imenima. No, unatoč svim nedaćama taj narod je preživio i odupirao se svim novim izazovima. Kad bi ih napao zmaj i kad su svi drugi narodi mislili da nitko neće preživjeti junaci iz tog naroda odsjekli bi zmaju glavu. Koliko god novih zmajeva došlo na kraju bi narod pobijedio i preživjeli zmajevi bi se poraženi vraćali u svoje jazbine.
Narod je svaki put za to plaćao visoku cijenu u svojim hrabrim mladićima koji su odlazili u boj, ali zahvaljujući toj žrtvi uspjeli su preživjeti. Ponekad bi zmajevi prodrli i nakratko pokorili narod pa se hranili najhrabrijima i najsnažnijima od njih dok se narod ponovno ne bi oslobodio. Često je cijeli narod plaćao danak u krvi tim zlim osvajačima. Nakon godina i godina ropstva narod bi osnažio, pojavili bi se heroji koji bi poveli okupirani narod i potukli bi zmajeve te oslobodili svoju zemlju. No, ponekad bi se poraženi zmajevi prikrili pa iz sjena udarali i napadali narod sa željom da ga osvoje lukavstvom i manipulacijama.
Ovdje počinje i naša priča – o zmajevima iz sjene koji preko svojih slugu udaraju na narod i njegove heroje. Bila jednom ne tako mlada ali neostvarena zmajevska partizanska princeza kojoj su zmajevi obećali kraljevstvo i vlast nad narodom da ga slobodno izrabljuje do mile volje. Bilo je to prije njezinog rođenja kad su zmajevi zavladali narodom i kad su počeli proždirati sve na svom putu, a iza sebe su ostavljali samu pustoš. Živjeli su lagodno i neproduktivno dok je narod za njih crnčio i drhtao pod njihovom strahovladom.
Zmajeva nije bilo mnogo pa su morali vladati preko svojih ljudskih slugu koji su sitnim privilegijama bili nagrađivani za svoju odanost. Među njima je bila i netalentirana zmajevska partizanska princeza koja je očekivala svoju nagradu i priliku da živi na račun poštenih ljudi. No, narod se u međuvremenu krvavim ratom oslobodio tiranije zmajeva i njezinih predaka te je stvorio svoju vlast i svoju državu. Porazio je zmajeve i potukao njihove sluge koje su tada nakon poraza ovisile o volji junačkog naroda.
Narod, dobar i naivan nije svojim okupatorima napravio ono što su okupatori napravili njima pa ih je poštedio nadajući se da će oni sada postati dobri. No, oni to nisu postali i nisu se promijenili. Niti su ikada odustali od vladavine nad narodom. Ni umišljena princeza to nikada nije oprostila i nikada nije zaboravila. Ona je pod svaku cijenu htjela ono što je mislila da joj pripada. Pod svaku cijenu željela je vladati narodom, uzimati od njih ono što oni imaju i prigrabiti to sebi.
Tijekom tog strašnog rata istakli su se pojedini narodni heroji koje je narod volio i cijenio. Princeza je naravno u njima vidjela sve najgore. Ona je u njima vidjela simbol svog pada, simbol poraza svoje tiranije i zaklela se da će im se osvetiti. Jedan od njih bio je Slavuj, nazvan po ptici koja svojim pjevom uveseljava ljude i kosi neprijatelje. Slavuj je bio ratnik koji je u jeku borbe skladao pjesmu koja je obilježila rat, koja je bila simbol otpora i oslobođenja. Bila je to pjesma koju su ljudi s ponosom pjevali i koja bi u trenu od običnih ljudi stvorila ratnike.
S vremenom je napravio još takvih pjesama koje su svi u narodu obožavali. Za njih je Slavuj bio simbol borbe, simbol otpora i hrabrosti. Zato ga zla princeza nije mogla podnijeti. Zavidjela je na svemu što on ima a što je on sam stvorio jer je znala da sama to nikada ne bi mogla bez da otima. Sama nije imala nikakve talente ni sposobnosti pa se jedino mogla osloniti na otimanje.
A očajnički je htjela imati to što on ima. Zavidjela mu je i na tome što su ga ljudi voljeli, poštovali i cijenili. Bio je hrabar i popularan. Bio je sve ono što oni nisu bili. Oni su morali ubijati i progoniti ljude da bi vladali, ogrezli su u krv i zločine, a naokolo su pričali kako ih ljudi vole i da žive u slobodi. Morali su držati sve medije pod kontrolom da se ne sazna istina. Morali su uvesti strahovladu da bi imali mir. A on je imao poštovanje naroda koji je uživao u svakom njegovom stihu. Na tome mu je najviše zavidjela.
Ljudi su pjevali njegovu pjesmu u svim prilikama, kad su se ženili, kad su umiralli, kad su rađali, kad su se veselili i kad su se za nešto borili. To je bila pjesma koja im je podizala duh i koja ih je hranila više nego njaukusnija hrana i krijepila im dušu više nego voda ili vino tijelo. Ona je to htjela uništiti jer je znala da ta pjesma održava narod na životu. I mrzila je Slavuja zbog toga. Znala je princeza da su oni svoje pjesme morali nametati narodu batinom i prijetnjama i da od samog trenutka kad su bili poraženi da su ljudi s gnušanjem bacali i palili njihove pjesme koje su ih podsjećale na to omraženo razdoblje.
Jednog dana zli čarobnjak je pozvao princezu i ponudio joj način kako da uništi Slavuja čime će načeti put uništenja naroda jer je Slavuj bio simbol otpora. Dao joj je tri zrna graha koja će izrasti u visoku stabljiku preko koje će doći na oblak na kojem je Slavuj živio sa svojom obitelji. Preko te stabljike će upasti na njegov posjed a čarobnjak joj je još rekao kad njega neće biti kod kuće i kad će samo njegova mala djeca biti sama. Ona je odmah vidjela priliku ostvariti svoj plan. Odmah je smislila kako će uništiti Slavuja i kako će ona postati princeza.
Htjela je biti heroj, narodni heroj. Mislila je da će je narod obožavati jer je “hrabro” i bez razmišljanja preko ljestvi i ograde jurišala na neprijatelja. Odnosno u ovom slučaju nenajavljeno i neovlašteno protuzakonito upala u stan nekome koga ona osobno ne voli i koga želi omrziti među narodom. Mislila je da će ju razdragane mase nositi na rukama kao proletersku heroinu. Možda je u glavi već odabrala školu koja će nositi njezino ime.
U maniri predaka okupatora upala je bez pitanja i bez provjere na njegov privatni oblak uvjerena da je u pravu i da se njezini postupci neće dovesti u pitanje. Nekih navika se očito teško riješiti, pogotovo tog osjećaja da se nalazi iznad zakona pa da može raditi što želi i progoniti ljude koje ne voli. Nije joj ni prošlo glavom da je to što radi u najmanju ruku nemoralno ako već ne i protuzakonito te da bi za to mogla biti tužena sudu. Svojim činom htjela ga je posramiti, pokazati tko je gazda u ovoj zemlji, a kod ljudi izazvati zavist i da ga svi zamrze.
Htjela je ljude uvjeriti da je loše to što on ima svoj oblak, svoj prekrasni oblak kojeg je zaradio svojim radom, na kojem sja sunce i pogled puca daleko na more. Htjela nas je uvjeriti da je to loše, ali da je u redu kad su njezini preci upadali drugima na njihove oblake i otimali ih te s njihovih oblaka vlasnike slali pod zemlju. Htjela je javnost nahuškati na njega iz tko zna kojih sve osobnih motiva. Htjela je da mu ljudi svašta pišu u komentarima i da ga mrze. Priželjkivala je da mu prijete. Htjela je da se na temelju te priče dovedu u pitanje poruke iz njegovih pjesama i da se baci mrlja na rat za oslobođenje. Htjela je vratiti vrijeme zanesena visinom njegovog oblaka.
Vjerovala je da će ljudi nasjesti na njezine opsjene. Umislila je da čarolije koje je naučila uvijek pale među narodom i da će ga se narod odreći. Međutim, on je taj koji godinama među rijetkima održava nacionalni duh tog skoro slomljenog naroda. Narod je skoro bio slomljen jer je na pragu nove okupacije zato što se nije riješio svih onih koji su tijekom i prije prošlog rata surađivali s okupatorom i koji su ga nastavili izgrizati iznutra. On je jedan od rijetkih koji svojim pjevanjem širi ponos i otpor među narodom. Također je jedan od rijetkih koji je sam zaradio to što ima i to ne mogu oteti.
Jedan je od rijetkih koje ljudi cijene i vole bez obzira na sva njihova podmetanja i laži o njemu. Zato su se sve njihove čarolije odbijale od njega kao da je obavijen nevidljivim štitom.
Čarolije su se odbijale njima o glavu i razotkrile njihove krinke, ljudi su odjednom vidjeli da je ta koja baca čarolije na ratnika ništa više no ostarjela netalentirana neostvarena princeza koja je svojoj djeci davala ime po ljudima koji su ogrezli u zločine, davala je svojoj djeci imena koja su simbolizirala tiraniju i totalitarne režime. Zato nije voljela ratnika, jer je on bio simbol svega onoga što ona mrzi. A simbole otpora i slobode se mora uništiti da bi ona mogla vladati. Uvjerena u svoju nadmoć poslala je narodu poruku da je na njegovom oblaku. Uvjerena u svoju pobjedu krenula je na dug put spuštanja s oblaka.
No, kad je sišla s oblaka vidjela je da se nije dogodilo to što je očekivala, narod je sasvim drugačije reagirao. Odupro se u potpunosti svim prethodnim manipulacijama i hipnozama kojim ga treniraju da bude poslušan. Narod je stao na stranu svog heroja i čovjeka kojem netko podmuklo preko visoke stabljike grada upada u dom dok su mu djeca sama kod kuće. Sve ono što je priželjkivala njemu ostvarilo se njoj, sav bijes naroda i sve osude bile su uperene njoj. Bila je razočarana. Nije joj preostalo mnogo nego da odigra sve one poznate opsjenarske poteze.
A glavna od njih je karta žrtve. Odlučila je maskirati se u nemoćnu ženu i glumiti žrtvu, baš kao što su njezina kolegica Snjeguljici uvalila otrovnu jabuku ili jedna druga kolegica odvela Ivicu i Maricu u svoju kuću usred šume.
Zagrnula se krpama i počela plakati da je ona žrtva ratnika. Tvrdila je da je ratnik nagovorio neke svoje prijatelje da joj prijete iako se takvo što naravno nije dogodilo. Počela je izokretati sve riječi i iz komentara koji se nisu s njom slagali napravila je navodne prijetnje smrću. Odjednom su i druge sluge vidjele priliku naštetiti ratniku heroju a vidjele su i da je jedna od njih u nevolji pa su je pokušali zaštititi svojim raznim čarolijama i lažima, ali ništa od toga nije prošlo kod odlučnog naroda. Narod se ovaj put nije dao smesti!
Kad su vidjeli da im planovi ne prolaze pokušali su sve prikazati kao nesporazum, kao nešto gdje nema onih koji su u pravu ili u krivu. Sve kako bi zaštitili jednu od njih. No, niti to nije prošlo jer je zakon jasan što se smije, a što se ne smije raditi. Jasno je što je nepovredivost doma i koji postupci to krše.
Zatim su pokušali najnižim taktikama. Pokušali su ratnika prikazati kao nekog tko ugrožava jadnu ženu jer se u nemoćnu ženu prerušila neostvarena princeza. Vjerovat će meni – pomislila je nadajući se da još uvijek ima moć hipnoze, ali zaboravila je da Slavuj ima pjesmu koja je jača od njihovih obmana i čarolija. To je pjesma istine koja je još jednom porazila zle nakane zmajeva iz sjene i njihovih slugu.
Slavuj je još jednom pokazao da je moć istine snažnija od svih njihovih čarolija i da pjev njegove pjesme može poraziti sve sjajno oružje jer ne bije boj oružje sjajno nego srce u junaka. Među narodom bijaše mnogo onih koji tek sada progledaše i shvatiše da im je preko očiju nanesena obmana kao onda u onom kraljevstvu od Trnoružice. Stotine godina laži redovno nametanih kod nekih su ostavile traga, ali sve više ljudi vidjelo je i čulo istinu. Sve više ljudi slušalo je pjev Slavuja, a gasilo televizore. Zmija i zmaj pobjegli su u svoju jazbinu a sluge su samo potiho jecali o nepravdi i izmišljali razloga da se prikaži žrtvama. napisao je Pinatrić
