Tekst: Herman Vukušić
Prije skoro dva mjeseca, konkretno 30. siječnja ove godine uputio sam otvoreno pismo ministrici zdravstva, Ireni Hrstić, pod naslovom: “Zaštita djece od eksperimentalnih medicinskih postupaka u procesu promjene spola”.
U pismu sam ministricu upozorio na štetne postupke u kojima se maloljetne osobe u Hrvatskoj u procesu promjene spola podvrgavaju hormonalnim intervencijama koje je većina država EU i SAD-a ocijenila eksperimentalnima i potencijalno zdravstveno nepopravljivo štetnima, te ju pozvao da organizira hitnu stručnu raspravu po tom pitanju.
Do danas od ministrice nisam zaprimio nikakav odgovor, što mi se u mojoj tridesetgodišnjoj karijeri liječnika, javnozdravstvenog aktiviste, čelnika braniteljskih udruga i bivšeg državnog dužnosnika još nikada nije dogodilo.
Ne želim ispasti neka faca, ali za primjer svjetske znanstvene veličine poput Roberta Sapolskog, vodećeg međunarodnog stručnjaka za stres sa sveučilišta Stanford, ili Michaela Baileya, psihologa i bihevioralnog genetičara sa Northwesterna koji se bavi ljudskom seksualnom orijentacijom, odgovorile su na moje mailove u roku od jednog dana.
Njih od mene dijeli cijeli Atlantik i nekoliko vremenskih zona, a mene i ministricu par zagrebačkih ulica.
U međuvremenu, dok ja strpljivo čekam ministričin odgovor, agresivne trans udruge nastavljaju sa svojom propagandom, pa su tako koncem veljače u Zagrebu održali skup na kojem propagiraju široku primjenu testosterona kao da se radi o vitaminu C (a ne o potencijalno opasnom hormonu), iniciranje medicinskih postupaka od strane nemedicinara, djelovanje po pitanju zdravstvene skrbi za transrodne osobe suprotno važećim podzakonskim aktima, te protupravnu izmjenu istih.
Također, kao jedan od svojih problema/zahtjeva navode i svoja tužna iskustva sa primarnom zdravstvenom zaštitom gdje (citiram):
“Usluge primarne zaštite ovise o spolu pripisanom u dokumentima, pa tako osobe s oznakom Ž imaju pristup ginekologu, dok s M nemaju.
Shodno tome, trans muškarci koji promijene oznaku iz Ž u M gube pravo na ginekologa. Ako je ne promijene, nemaju pravo na subvenciju terapije testosteronom.
U oba scenarija prisiljeni su trošiti velike količine novca na osnovnu zdravstvenu uslugu, čemu mogu posvjedočiti svi koji su intimno upoznati s cjenicima privatnih ginekologa”.
Uz izraze moje osobne liječničke empatije prema svim muškarcima koji su izgubili svoje pravo na ginekologa, podsjetio bih da hormonalnu subvencijsku terapiju u Hrvatskoj SKUPO plaćaju i svi hetero parovi koji liječe neplodnost, odnosno idu na postupak umjetne oplodnje.
Završiti ću ovu objavu jednim direktnim obraćanjem ministrici kao mlađoj kolegici sa fakulteta gdje smo se nerijetko znali sresti:
Draga Irena, ne boli mene što ti meni niti pišeš, nit se javljaš, ali djeca u međuvremenu nepopravljivo stradavaju. Za to će netko, kad, tad, ipak morati odgovarati…
Herman Vukušić
crodex.net
