OECD, porez na nekretnine i tiha promjena društvenog modela u Hrvatskoj
Nedavno izvješće OECD-a o Hrvatskoj prošlo je gotovo neprimijećeno u domaćem medijskom prostoru, iako se radi o dokumentu koji ima dalekosežne političke, fiskalne i društvene posljedice. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da se u izvješću otvaraju teme koje su iznimno nepopularne, ali istovremeno ključne za strateški cilj hrvatske Vlade – članstvo u OECD-u.
Jedna od središnjih točaka tog izvješća je porez na nekretnine. Glavni tajnik OECD-a je izričito naveo kako bi Hrvatska trebala uvesti porez na nekretnine ne samo za kratkoročni nego i dugoročni najam.
Iako se u javnosti često pokušava prikazati kao tehničko ili administrativno pitanje, riječ je o dubokoj promjeni porezne filozofije države.
Porez na nekretnine – uveden, ali to je za OECD nedovoljno
Sada je posve jasno da je Hrvatska porez na nekretnine uvela pod pritiskom OECD-a, budući da je riječ o jednom od temeljnih uvjeta za pristupanje toj organizaciji. Vlada Andreja Plenkovića pritom je pokušala politički amortizirati taj potez – porez je formalno uveden, ali ograničen isključivo na vlasnike više od jedne nekretnine, čime je izbjegnuto izravno oporezivanje velike većine građana.
Takav model bio je svjestan kompromis. Hrvatska je zemlja u kojoj oko 91 posto stanovništva živi u vlastitoj nekretnini, a porez koji bi zahvatio sve vlasnike bilo bi političko samoubojstvo posebno jer je HDZ pred izbore eksplicitno obećao da porez na nekretnine neće uvoditi .Odmah nakon izbora, ipak ga je uveo u donekle „olakšanom“ obliku.
No OECD taj potez ne smatra dovoljnim. U izvješću se jasno poručuje da porez na nekretnine mora obuhvatiti sve vlasnike, a ne samo manji dio njih. Drugim riječima, Vladi RH je dano do znanja da formalno ispunjavanje uvjeta bez stvarnog fiskalnog učinka nije prihvatljivo. Uvođenjem takvog poreza država “kažnjava” građane koji ulažu u oblik imovine nekretnine, u odnosu na ulaganje u druge oblike imovine (zlato, dionice, udjele, štednju novca).Bilo koja suverenistička Vlada ni u kom slučaju ne bi smjela pristati na dodatno uvođenje nepravednog i socijalno štetnog poreza na nekretnine, koji bi ugrozio socijalnu stabilnost Hrvatske, a zalihu bogatstva hrvatskog naroda na dugi bi rok političari tim porezom obezvrijedili i izručili u ruke domaćim i stranim mešetarima i to po sve nižoj cijeni.
Ali ,ako je suditi prema dosadašnjem ponašanju Vlade Andreja Plenkovića , realno je očekivati da će se taj zahtjev ,iako potpuno nepravedan , u narednom razdoblju i provesti – jer članstvo u OECD-u njima ostaje strateški cilj.
Zašto OECD toliko inzistira na porezu na nekretnine?
Pitanje koje se nameće samo po sebi jest: zbog čega je porez na nekretnine jedna od tema na kojoj OECD uporno inzistira?
Službeno obrazloženje prilično je tehničko i birokratsko – riječ je o porezu koji je stabilan, teško ga je izbjeći i osigurava državi siguran i predvidiv izvor prihoda iako je svima jasno da je nepravedan. No takvo tumačenje objašnjava tek površinu problema. Ispod nje kriju se mnogo dublji društveni i politički razlozi.
U većini zapadnih zemalja već godinama raste nezadovoljstvo mlađih generacija, osobito u velikim gradovima. Cijene stanova i kuća rastu znatno brže od plaća, vlastiti dom postaje sve nedostižniji, a kreditna sposobnost dolazi u godinama kada su prethodne generacije već imale riješeno stambeno pitanje. Rezultat je osjećaj frustracije i isključenosti kod mladih ljudi koji formalno žive u najbogatijim društvima u povijesti, ali su lišeni onoga što se tradicionalno smatra temeljem životne sigurnosti – vlastite nekretnine.
Takvo raspoloženje ne ostaje bez političkih posljedica. Razočaranje i osjećaj nepravde guraju dio mladih birača prema populističkim rješenjima, radikalnim idejama i pozivima na snažniju redistribuciju bogatstva, često bez ozbiljne rasprave o dugoročnim učincima takvih politika.
U tom kontekstu zapadne političke i ekonomske elite sve češće promoviraju koncept takozvanog „priuštivog stanovanja“. U praksi to uglavnom znači jače oporezivanje postojeće imovine, prije svega nekretnina, te preusmjeravanje tih sredstava u državne ili subvencionirane stambene projekte. Porez na nekretnine tako postaje alat za upravljanje društvenim nezadovoljstvom, a ne samo fiskalna mjera.
Postoji li alternativa?
Alternativni pristup – veće ekonomske slobode, niži porezi na rad i kapital, jednostavnija regulacija gradnje – omogućio bi brže stvaranje kapitala, veću ponudu nekretnina i lakši ulazak mladih na tržište. No takav model podrazumijeva manju ulogu države i manju javnu potrošnju, što je za političke elite znatno manje privlačna opcija.
Zato se i u Hrvatskoj sve češće preuzima retorika i politike uvezene iz zemalja s niskim udjelom vlasnika nekretnina, bez ozbiljne rasprave o tome odgovara li takav model društvu u kojem je vlasništvo nad domom desetljećima bilo temelj socijalne stabilnosti.
OECD-ovo izvješće je signal – ne samo fiskalne reforme, nego i potencijalne promjene društvenog modela. A o takvim promjenama javnost bi trebala raspravljati otvoreno i pravodobno, a ne tek kada odluke već budu donesene.
Ostali zahtjevi OECD-a – većinom racionalni
Valja pritom naglasiti da većina preporuka OECD-a nije sporna, štoviše – u velikoj mjeri su opravdane i ekonomski racionalne.
OECD traži ukidanje kontrole cijena i širokih subvencija energenata, uz prijedlog da se pomoć usmjeri isključivo prema socijalno ugroženim kućanstvima. Kontrole cijena dugoročno narušavaju tržišne signale, potiču inflaciju i štete gospodarstvu, dok ciljane mjere imaju znatno manji negativan učinak.
Također se predlaže ukidanje većine povlaštenih stopa PDV-a i smanjenje opće stope, koja je u Hrvatskoj među najvišima u Europi. U teoriji, to bi mogla biti pozitivna reforma, no u praksi je upitno koliko je Vlada spremna značajnije rezati PDV, s obzirom na visoku razinu javne potrošnje i ovisnost proračuna o tom prihodu.
Treći važan zahtjev odnosi se na fiskalnu disciplinu – jasna ograničenja rasta javne potrošnje, plaća u javnom sektoru i ukupnih izdataka. To je područje u kojem Hrvatska kronično podbacuje i gdje postoji širok konsenzus da su promjene nužne.
Izvor:Liberal.hr/OECD
