Nekoliko stvari valja imati na umu u cijelom ovom slučaju krštenja djeteta, pa ću ih, preglednosti radi, numerirati. Podugačko je, ali tko prati slučaj, moglo bi mu biti zanimljivo moje mišljenje:
Piše Ivan Glavinić za Kratkiogledi
1. Dijete treba krstiti. Dijete nije ništa krivo.
To je teza koja se provlači i koja je potpuno točna. Ali riječ je o DJETETU koje ne može preuzeti odgovornost i obvezu koje proizlaze iz krštenja. Zato je važno TKO TRAŽI KRŠTENJE (roditelji/kumovi) jer taj netko preuzima obveze i odgovornosti djeteta na sebe.
2. Dijete nije krivo – ono nema osobno učinjenog grijeha niti može promijeniti svoju situaciju.
Ali, oni koji traže krštenje za njega imaju i osobnu odgovornost za svoje stanje i grijeh(e). I baš takvi imaju i odgovornost prema djetetu. A za katoličku vjeru važno je da katolička vjera ne bude navezana na stanje grijeha. Da, dijete nije krivo. Krivi su odrasli, zbog svojih postupaka i odluka. Napokon smo shvatili da ne možemo činiti što hoćemo, a da to ne pogađa druge, nedužne.
3. Postoji jasan i nedvosmislen propis Katoličke Crkve – za krštenje djeteta važno je da postoji minimalna sigurnost da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri i onome što ona vjeruje i naučava o vjeri i ćudoređu.
Taj odgoj vrše roditelji i kumovi, a ako roditelji to ne mogu, onda definitivno kumovi. Ako nema tog minimuma sigurnosti da će djetetu biti osiguran Katolički odgoj i rast u pravovjernom Katoličkom životu – krštenje se odgađa.
4. Za Katoličku Crkvu sama homoseksualna sklonost nije grijeh po sebi, ali život koji podrazumijeva prihvaćanje homoseksualnih odnosa i simulaciju braka nekim parstnerstvom predstavlja grijeh.
Štoviše, takav život je stanje grijeha. Osobe, ako se ne odreku tog svog stanja ili ga čak ne smatraju grijehom, ne smatraju se onima koji dijete mogu odgajaji u Katoličkoj vjeri i nauku, jer i sami ne priznaju taj nauk i vjeru, već sebi biraju što im godi ušima. To vrijedi za homoseksualna partnerstva, izvanbračna heteroseksualna partnerstva, dijete kršćana drugih denominacija, dijete onih koji se javno zalažu za pobačaj, prostituciju, pedofiliju, dijete nevjernika… U svakom slučaju: dijete nije krivo, ali roditelji snose svu odgovornost za ono što se djetetu u određenom trenutku daje ili uskraćuje.
5. Ima li i onih koji se prave katolicima, a to zapravo nisu (kradu, lažu, varaju supružnike…) i ipak im se dopusti krštenje djeteta?
Ima takvih slučajeva, da. I možete slobodno obavijestiti župnika ili biskupa o tome i tražiti očitovanje. Dijete kojemu roditelji žive u braku po principu „otvorene veze“ (varaš ti mene, varam ja i tebe, ali si ne zamjeramo), kojemu su roditelji u javnosti ateisti, a samo na papiru katolici; kojemu roditelji samo žele feštu a ne vjeruju u Krista – to dijete je isto tako žrtva nemoralnih odluka odraslih i u redu je tražiti očitovanje, izreći stanje roditelja diskretno i tražiti da kumovi preuzmu zadaću odgoja u vjeri.
6. Čudimo se što svećenici odbijaju krstiti djecu ljudi koji žive u grijehu?
Je li to uopće za čuđenje ili je nešto sasvim normalno? Primjerice: krivovjerje i otpad od vjere su izrazito teški grijesi. Stoga, kada bi katolički svećenik bio pozvan od strane neke očito odijeljene sekte da dođe na njihov sastanak krstiti djecu (jer oni, eto, žele da ih katolički svećenik krsti), ne bi bilo nikome čudno što bi svećenik odbio. Tako je isto i s ljudima koji očito žive u grijehu i bez brige o tome da žive katoličkom vjerom. Dakle, nije ništa neobično što svećenik ne pristaje, ako nije siguran u pravovjerni odgoj djeteta (pogotovo ako ni kumovi ne ulijevaju tu sigurnost). Grijeh nas svrstava među skupinu onih koji su okrenuli leđa punini milosti, baš kao i sektaši. Stoga, nema potrebe za čuđenjem. Dijete nije krivo. Grešni odrasli koji se ne odriču grijeha – oni su krivi; njihov grijeh utječe na druge, za koje su oni odgovorni.
7. Krštenje nije jednostrani, nego dvostrani sakrament: s jedne strane, to je sakrament spasenja kojim se briše istočni grijeh i prima posvetna milost; s druge strane, inherentno uvodi u život vjere koju prenosi zajednica – Crkva.
Crkva je za dijete uosobljena po roditeljima/starateljima i kumovima (obitelj je kućna Crkva i to je jako važno u pitanju djeteta. Zato je važno s kim dijete odrasta i tko odgaja dijete!) I posvetna milost i uvođenje u život Crkve je važno i oboje su neodjeljivi od krštenja. I nije nevažno tko uosobljuje Crkvu u kući.
8. Svećenici za dilemu u ovim pitanjima ne trebaju tražiti odgovore na društvenim mrežama!
Imaju vrlo dobro razrađeno Kanonsko pravo i popratne smjernice, a za pitanja imaju i adrese svojih biskupijskih ureda. S druge strane, pohvalno je da svećenik u ovome slučaju nije barem odao identitet osoba. Time se zapravo može i propitkivati priopćenje nadbiskupa Uzinića. On je rekao kako je u javnosti „izigrano povjerenje spomenutih osoba“. Kako je izigrano povjerenje “spomenutih osoba” ako osobe nisu “spomenute” tako da ih se može precizno identificirati? S druge strane, svećenik je od prve sam sebe identificirao, a nadbiskup ga javno prozvao. To također predstavlja oblik izigravanja povjerenja i izostanka logike bratske opomene, ako je potrebna.
9. Kada je riječ o priopćenju nadbiskupa Uzinića, mislim da je uputno postaviti i pitanje što je s nadbiskupom Devčićem koji je, crkveno-pravno gledano još uvijek biskup koji ima ovlasti nad navedenim svećenikom?
Što on misli o situaciji, o svećeniku i o priopćenju svog imenovanog nasljednika?
10. Zadaća i lice Crkve je prihvaćanje i razumijevanje, ali prije svega poziv na obraćenje.
Nedavno sam podijelio post koji govori kako je i Isus jeo s grešnicima. Ali ne iz neke uključivosti, nego radi njihovog obraćenja. Ako slučajno netko misli da inzistiramo na sitnicama, sjetite se da je Isus čak i onome koji je slijedio sve propise i Božje zapovijedi rekao „Jedno ti nedostaje…“. I upravo po nespremnosti za promjenu u tome jednome se vidjelo koliko je zapravo njegov život otvoren Božjoj providnosti i obraćenju. A Isus je i grešnike znao opomenuti. Ne samo grešnike, nego čak i smokvu koja nije dala ploda onda kada je on došao i nadao se plodu. Isus voli sve! Ali se ne boji opomenuti ili čak uskratiti nešto drugome, ako mu je znano da njegova vjera ili želja nije iskrena.
11. Kada bi mene pitali što raditi u konkretnom slučaju (dijete homoseksualnih skrbnika), ja bih rekao ovako: župnik obavijesti skrbnike o zakonima Crkve. Potom im predloži sljedeće opcije:
-a) da se skrbnici obrate i prestanu s grešnim životom (raskid partnerstva), ako imaju iskrenu želju prenijeti katoličku vjeru i nauk djetetu – uz to, pitati tko je otac djetetu i uključiti ga u proces (ako je poznat i ako on želi);
-b) ako roditelji ustraju u svome životu grešnog stanja, onda tražiti provjeru kumova: jesu li osvjedočeni katolici – ne samo na papiru, nego u životu;
-c) ako kumovi također ne ulijevaju povjerenje u katolički odgoj djeteta, župnik predlaže da on sam imenuje kumove djetetu.
I to je to. To su pastoralno razborite i zakonske mogućnosti. Po odgovoru skrbnika će se očitovati iskrenost volje za krštenjem, tj. imaju li iskrenu želju za krštenjem ili samo za spektaklom.
12. U svemu ovome trebamo malo više brinuti o tome koliko povjerenja dajemo medijima i jesu li ičime zaslužili toliko povjerenje?
Čini se da se i u Crkvi (pa i među visokim klerom) njeguje medijska diplomacija po kojoj je važno ne nauditi medijskoj slici Crkve. A medijska slika Crkve je uvijek takva da se želi Crkvu koja ugađa svijetu, a ne Bogu. Mediji nas obmanjuju, pljuju, zaglupljuju, provociraju, čine nas slabićima, kmečavcima i onima koji traže svoja prava, a ne žele ni čuti za svoje obveze ili za propise, jer ih smatraju nečim što ih guši.
Zapravo, mediji nas oslabljuju intelektualno, duhovno, psihički i emocionalno. Stoga se o Crkvi nemojte informirati preko medija, niti svoju sliku o Crkvi graditi uz medije. A mi – Crkva – se trebamo zapitati zašto smo si dopustili da nam malene (one koji slabije poznaju vjeru) o sakramentima, milosrđu i vjeri uče mediji, a ne mi sami – Crkva. Ta (medijska) diplomacija u Crkvi koči evangelizaciju i poziv na obraćenje, što je prva i osnovna zadaća Crkve.
Nama nije svidjeti se svijetu, medijima, udrugama, parovima niti proširivati katalog netemeljnih prava pojedinaca. Nama je misijskom evangelizacijom pozivati sve, pa i jedni druge, na obraćenje, pokoru, promjenu života i – svetost. A ne mlakost.
