O stradaloj, poginuloj i ubijenoj djeci u Domovinskom ratu, rijetko se i sramotno malo piše. Ni gotovo tri desetljeća nakon nasilnoga prekida njihovih nevinih života, široka javnost nisu poznate njihove tragične sudbine, a još manje njihova imena. Službena statistika navodi 402 prekinuta djetinjstva u razdoblju od 1991. do 1995. godine.
Okolnosti stradavanja ostaju tek životno breme tuge koje nose njihovu obitelj. Ni društvo, ni oni koji susreću svakodnevno malog čovjeka, nedovoljno spominjući njihovu žrtvu.
Pred vukovarsku jesen, tijekom Bitke za Vukovar i okupacije tzv. Republike SAO Krajine, prekinuto je trideset i šest dječjih života. Gotovo dvije generacije jednoga razreda izbrisano je u osamdeset i sedam dana.
Ono što je tijekom godine trebalo biti ponos Vukovara, preko uspjeha mladih športaša, budućih umjetnika, profesora, znanstvenika, obiteljskih ljudi, mi smo pokopali u vukovarskoj crnoj zemlji – na širem gradskom području, Borova naselja, Ovčare sve do Petrovaca i Bogdanovaca. Sudbina još četvero njih izvjesna je, no njihovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni.
Još rjeđe spominje se zločini počinjeni na istom području u vrijeme tzv. Republike SAO Krajine. Naime, 1992. u Borovu Selu, Martina Štefančić, tada stara samo četiri i pol godine, ubijena je rafalom iz vatrenoga oružja. Zločin je to bez kazne, bez pravde i bez lica počinitelja, ali naličje koje karakterizira okrutnost klasičnih likvidacija .
Srbi su se prikrali dvorištu obiteljske kuće Štefančić te bez ikakvog razloga i povoda otvorili rafalnu paljbu prema prozorima soba u kojima su tad spavali Martina, Zdenkova majka Bernardica i Zdenkov brat Željko Štefančić.
Željko je pokušavao majci reći da uzme Martinu i dođe u prednji dio kuće, no dok je on puzao po tlu, sedam metaka već je pogodilo malenu Martinu. Njena baka, nesvjesna djevojčičine smrti, samo je u jednom trenutku očajno viknula: “Nemojte, dijete je tu”, ali već u sljedećem i ona je pala mrtva…
Zdenko Štefančić o ubojstvu njegove kćerkice
Zdenko Štefančić, otac 4-godišnje djevojčice Martine, koju su četnici ubili ’92. u Borovu Selu, progovorio ekskluzivno za Bujicu: “Dvojica ubojica radili su u MUP-u nakon tzv. mirne reintegracije, a kada me je DORH pozvao na razgovor, nisu me pitali za moje dijete, nego za ratne zločine nad Srbima!“…
VIDEO – monstruozan srpski zločin bez kazne
U najpotresnijoj Bujici do sada, na Z1 televiziji gostovao je vukovarski dragovoljac, 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš Zdenko Štefančić. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su srpski teroristi.
Za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta Štefančić, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je brat, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza ’92.
Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: – Zvali su me na DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od bijednih 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, ‘komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela’ kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području.
U izjavi za Bujicu saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani“.
Upamtite, svanut će dan kada će se suditi ovim monstrumima bez obzira koliko vi to pokušavali zataškati, ali svanut će i dan kada će se sudit i vama!
Štefančić sumnja da se ubojice malene Martine i danas nalaze u Borovu Selu: “Dvojica od ukupno četvorice počinitelja radili su u MUP-u nakon tzv. mirne reintegracije!“
Pred kamerama Bujice, Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, ekskluzivno je otkrio: “Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!“
Novinarka Bujice danas je nazvala Milorada Pupovca, Olivera Frljića i Antu Tomića i pitala ih je znaju li tko je Martina Štefančić? Nisu znali, ali su zato znali tko je Aleksandra Zec…
U Bujici je objavljena rekonstrukcija strašnog zločina. U noći s 20. na 21. Ožujka ’92. godine, oko 3 sata, četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu.
Preživjeli svjedok likvidacije – stric Željko
U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da iskrvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Bez imalo milosti nakon počinjenog zvjerstva, počinitelji su se vratili provjeriti što je sa Željkom.
U polusvijesnom stanju, Željko je čuo kako je jedan od njih predložio da se ponovno, “za svaki slučaj” ustrijeli, dok je drugi ipak odlučio ostaviti ga da pati, „jer će do jutra ustaša iskrvariti”. Željko je nekim čudom ostao živ…
Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu…
Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“
Kada je Zdenko Štefančić 1998. godine na mjesnom groblju u Borovu Selu pokopao svoju majku i malenu Martinu, primjetio je nešto vrlo indikativno kod svojih dojučerašnjih susjeda: “Tijekom prolaska pogrebne povorke, na svim kućama Srbi su spustili rolete!”
Srpski teror nad obitelji Štefančić nije prestao nikada: “Godine 2014. s naše obiteljske kuće u kojoj danas žive moja braća Željko i Slavko, skinuli su hrvatsku zastavu i raskomadali je. Počinitelji nisu pronađeni, baš kao ni ubojice moga djeteta.“
Ono što je od stijega ostalog, braća Štefančić uspjela je sačuvati samo kao dokaz i podsjetnik na još jednu provokaciju i prijetnju u nizu. Unatoč svemu, kažu kako nikoga nisu mrzili ni 1991., a ne mrze ni danas.
Nakon 29 godina pravde za obitelj Štefančić, napose za majku Bernadicu i četverogodišnju Martinu, još uvijek nema. Počinitelji nisu otkriveni i privedeni pred lice zakona .
Oni koji o zločinu nešto znaju, šute. Šute zbog straha, sudjelovanja ili nečinjenja nečega što je možda moglo spriječiti jedan ovako stravičan zločin, nikada dovoljno spominjan. Šute zbog okretanja glave na drugu stranu, da ne vide ubojstvo nedužnoga djeteta.
Možda danas, ako prođu pokraj groba u kojem leži nedužna Martina Štefančić, čiji je život zločinački prekinut na pragu djetinjstva, ne okrenu glavu, nego je pognu, od srama.
Počivaj u miru Božjem mali anđele, ima nas koji ćemo se borit pa makar i mi tvoju sudbinu doživjeli, ali odustati nećemo…
